ARHIVSKI VJESNIK 21-22. (ZAGREB, 1978-1979.)
Strana - 430
Jedan od njih je: Gael de Guichen, Enseignement de la conservation et material didactique (78/22/7). Autor toga referata nastupio je kao predstavnik ICCROM-a (The International Centre for the Study of the Preservation and the Restoration of Cultural Property). Taj centar sa sjedištem u Rimu ima 61 zemlju članicu, od kojih je jedna i Jugoslavija. Jedan od osnovnih zadataka Centra je i izobrazba kadrova koja se odvija tečajevima koji se održavaju redovito svake godine. Teme tečajeva su: 1. konzervacija nepokretnih spomenika, 2. konzervacija zidnih slika, 3. znanost o konzervaciji, te 4. sigurnost, kontrola okolnih uvjeta i rasvjeta u muzejima. U programu trećeg tečaja (znanost o konzervaciji) koji traje 4 mjeseca uključene su teme: utjecaj okoline, materijali, biologija, drvo, papir, tekstil, građevni materijali, keramika i metali. U program četvrtog tečaja, koji traje dva tjedna, uključene su teme: krađa, požari i zaštita od požara, okolni uvjeti (vlaga i temperatura), svjetlost i rasvjeta, izlaganje i transport kulturnih dobara. Pretpostavlja se da polaznici tečajeva nisu početnici u svojem poslu, te se ti tečajevi mogu smatrati usavršavanjem u struci a ne podukom u najosnovnijim činjenicama. Pobliže upute o tečajevima i uopće o osnovnim djelatnostima centra mogu se naći u publikaciji Regular training at ICCROM, koja je objavljena usporedo na engleskom i francuskom jeziku, a među materijalima primili su je svi sudionici Savjetovanja. Autor već u uvodu referata napominje da se u mnogim zemljama posljednjih desetak godina organiziraju mnogobrojni tečajevi za obuku i usavršavanje restauratora svih profila. Svim tim tečajevima zajednička su tri osnovna problema: izbor programa, izbor odgovarajućih nastavnika i didaktički materijali. Bez obzira na usmjerenost, program tečajeva trebao bi obuhvatiti ova područja: strukturu materijala, tehnologiju objekata, uzroke oštećivanja, konzervaciju i restauraciju objekata. Međutim, već i tu dolazi do razilaženja u mišljenjima: da li težište treba dati teorijskoj podlozi ili praktičnome radu. To je jedna od dilema i predmet diskusija prisutnih, ne samo na ovom savjetovanju nego i na mnogim drugim sastancima gdje se raspravlja o obuci kadrova koji se bave zaštitom kulturnih dobara. Bez najosnovnijih teorijskih spoznaja i poznavanja suvremenih dostignuća na relevantnim područjima znanosti i tehnike mogu se pri praktičnome radu načiniti nepopravljive greške i oštećivanja (npr. upotreba pomoćnih materijala koji nakon izvjesnog vremena mogu izazvati nepovratna oštećivanja restauriranog objekta), međutim ni najsolidnije teorijske spoznaje bez obuke u praktičnom radu, a vrlo često i ličnih sklonosti restauratora (npr. restaurator slika mora imati smisla i osjećaja za slikarstvo i si.) ne mogu stvoriti dobrog restauratora. Uza sve to dobar restaurator treba imati i određena znanja iz kulturne povijesti područja kojim se bavi, kako u svojem radu ne bi narušio značajke objekta kao dijela jedne određene cjeline, karakteristične za neko razdoblje ili područje. (Ovo posljednje je upravo težište slijedećega referata, predmet kojega je etika u konzervaciji.) Imajući sve to na umu, autor u referatu navodi i poteškoće pri izboru nastavnika na takvim tečajevima. Ne manji problem je i odgovarajući didaktički materijal. Govori li se o knjigama i drugim publikacijama, autor navodi (što je i neosporna činjenica), da unatoč tome što su one dosta brojne, imaju premalo slikovnog materijala jer to poskupljuje knjigu, a uz to se događa da je knjiga, zbog dugih priprema, prilikom izlaska iz tiska već u nekim detaljima zastarjela. Razne druge publikacije, pretežno članci u raznim časopisima, ili obrađuju vrlo usko područje, ili su na suviše popularnoj razini da bi mogli poslužiti stručnjaku, a često su dosta teško pristupačni jer ih se može naći u vrlo različitim vrstama časopisa. U diskusiji je spomenuta i još jedna bitna činjenica, a to je problem jezika, jer su takve publikacije pisane na brojnim jezicima, što naravno ogra430
