ARHIVSKI VJESNIK 21-22. (ZAGREB, 1978-1979.)

Strana - 415

ribu koju uzme platiti po mjesnim cijenama. Seljani nisu dužni loviti ribu šabakama uvečer i noću u vrijeme mrakova (ljetnog lova na srdele). Ta ispravka prihvaćena je s 19 glasova protiv 17 što upućuje na to da su mišljenja bila podijeljena. Sutradan se Vijeće umoljenih ponovno vratilo na tu odredbu i s 27 glasova protiv 9 zaključilo: »Objašnjava se da se odredba, koju je o ribolovu jučer donijelo Vijeće umoljenih, podrazumijeva i treba je razumijeti tako da Trpanjci nisu dužni da love drugo osim četiri dana u tjednu jednom šabakom, i to samo u jutro, prema onome kako koga zapadne red i svaki onaj kojeg je red treba samo tri puta izvlačiti šabaku. Za plaćanje se postupa prema citiranom zaključku. Ovo sve vrijedi za vrijeme kad Gundulić i njegova obitelj budu u Trpnju«. Član 5. »Gundulić ne može ni na kakav način, ni iz bilo kakvog razloga, uzeti niti natjerati ni jednog od svojih seljana iz Trpnja da mu dadu svoje barke u njegovu službu. Ako bude sporazuman bilo tko od seljana da mu dade barku, Gundulić mora platiti realno za tu barku kao bilo tko drugi od privatnika pojedinaca, koji bi se htjeli poslužiti tim barkama, sa pristankom vlasnika. Ako ne plati, ili se barkama posluži na silu, bit će svaki put kažnjen kako je utvrđeno u članu prvoirw. Drugostepeni organ potvrdio je ovaj član s 19 glasova, dok je protiv glasalo 17 članova. Raspravljajući o članu 10. pravilnika, kojim se regulira služba, u drugostepenom postupku je odlučeno da od 1. svibnja do konca listopada svake godine ne smiju biti pozvani seljani Trpnja u službu Gunduliću, jer bi se time moglo uništiti ribolov tratama. Seljaci nisu dužni služiti Gunduliću izvan države, izuzetak je kada bi ih on htio poslati da prodaju njegovo vino. Ali niti s vinom ih ne smije poslati u Neretvu za vrijeme ljetnog ribolova. Ovdje je stav Senata jasan: barke i ribarsko oruđe privatno je vlasništvo kmetova, a njihovu ribarsku privredu treba zaštiti, jer je to i državi u interesu. Ribarske obveze koje su ovom odredbom člana 4. pravilnika utvrđene spram Gunduliću ubrzo su protegnute i na sve predstavnike vlasti kada se oni nađu u Trpnju.

62 62 Kapetan Janjine, 9. X 1759. naređuje kaznacu da obavijesti trpanjske ribare da sutradan moraju »prema običaju« izvlačiti šabaku da bi za kneza ulovili ribe. (S. Vekarić, Pelješki jedrenjaci, Split 1960, str. 33). Providnici i sindici Stona, 31. V 1760. odredili su da vlasnici šabaka u Trpnju trebaju naizmjenično četiri puta tjedno vući mreže, a u korizmi svaki dan, da bi opskrbili ribom predstavnike vlasti. Istom odlukom određena je veoma niska cijena toj ribi, za 4 libre 2 grošeta. (F. Glavina, o.e. (21), str. 135). Zbog ovih obaveza Trpanjci su uništavali ili prodavali šabake, pa je knez i vlada, 28. I 1764. javila kapetanu Janjine: »Obaviješteni smo da se stanovnici Trpnja opiru loviti svojim šabakama prema odredbi Senata ... s toga u svakom takvom slučaju otpora, vi ćete se pozvati na našu naredbu . . . jer ako se pokažu neposlušni, odavde će im biti upućeni Brgaćani da ih oglobe . . .« (S. Vekarić, o.e. (str. 34). Ni prijetnje nisu pomogle, pa na javnom zboru, koji je 1782. održan u Kuni, ianjinski kapetan Frano Vlada Gučetić naređuje svima koji su u Trpnju pred malo godina imali šabake i bili dužni za njega loviti ribu, kao i oni koji imaju dio mreže makar i oštećen da u roku od 15 dana moraju dovesti u ispravno stanje. Kako ni sam nije vjerovao u efikasnost ove naredbe, u slijedećem poglavlju istog proglasa obvezu lovljenja proširio je i na vlasnike mreža prostrica, popunica i drugih, osim srdelarskih. Od tada svi su oni dužni snabdijevati kapetana i njegovu obitelj ribom. »Ovo se razumije, kaže se u proglasu, da će stalno u svojoj nadležnosti ovog kancelara biti raspored da bi znali dan kad će svaki od njih biti obavezan da posluži gospodina kapetana onim što mu pripada. Ko ne bude u svakodnevnoj obavezi pada pod kaznu od 12 dana tamnice u Janjini ili prema sudu tog kapetana. U slučaju pomanjkanja šabaka ovo poglavlje se odmah primjenjuje, a čim one budu opremljene da mogu davati ribu, poništava se obaveza za mrežice«. (Div. de Jagn. vol. 6, f. 57. HAD). Iz ovoga razabiremo da se u praksi ubrzo otstupilo od stvarne tržne cijene ribi koju su ribari dužni loviti za predstavnike vlasti, kako se to utvrdilo u odluci iz 1741., a i te obveze postajale su sve veće, jer se širio krug onih za koje su ribari bili dužni loviti. 415