ARHIVSKI VJESNIK 21-22. (ZAGREB, 1978-1979.)

Strana - 403

KMETSKI ODNOSI NA POLUOTOKU PELJEŠCU U SVJETLU JEDNE PARNICE IZ 1741. GODINE Frano Glavina Nekoliko uvodnih napomena Do 1326. godine poluotok Pelješac se uklapa u povijest Zahumlja, a preko njega i u prošlost zetske, raške, hrvatsko-ugarske i bosanske države, kojima je u srednjem vijeku pripadao. Stonskim ratom, kako se poluotok nekada nazivao, vladaju Bribirci do 1322. godine, a nakon pada Mladena II. Pelješac se našao u posjedu braće Branivojevića, koja su se za bosanskog prodora prema moru osamostalila. U borbi s njima Dubrovčani su, uz pomoć bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića, 1326. godine zauzeli Pelješac.

1 Tako je od 1326. Pelješac dijelio sudbinu Dubrovnika. Potsjetit ćemo kako se na to područje odnosilo dubrovačko normiranje odnosa u agraru. Veliko vijeće 1. svibnja 1333. odlučilo je da se Pelješac, poput broda, podijeli na 24 karata, i da od tih karata tri dadu pučanima.

2 Zemlja se razdijelila na 30 desetina (decena), a svaka se desetina dijelila na /deset dijelova, tako da je Pelješac (bez Stona) bio podijeljen na 300 dijelova. Skup odredaba o diobi novostečenog Pelješca možemo, u svojoj skupnosti, smatrati agrarnom konstitucijom, čija su temeljna načela da nitko ne smije imati posjed u tom kraju ako nije građanin dubrovački, a da nitko ne smije raditi u toj novoj stečevini ako nije kmet dubrovački.

3 Vijeće umoljenih 20. prosinca 1360. zaključilo je da svakog domaćina (pater familias) plemićkih i izabranih građanskih obitelji zapadne na Pelješcu jedan dio. Svakog člana tih obitelji koji su imali zakonitu dob, a nisu bili glava kuće, zapast će pola dijela a maloljetne članove četvr1 V. Trpković, Oko »ustupanja« Stona i Pelješca Dubrovčanima (1320—1333), Istoriski glasnik, Beograd 1/1963, 39-60. Osvrt J. Šidak, Historijski zbornik, XVII (1964), 507-508; J. Lučić, Pelješac od dolaska Slavena do potpadanja pod vlast Dubrovačke republike, Pelješki zbornik 2, u tisku. 1 A. Solovjev, Liber Omnium Reformationum, pag. XXV, Cap. 1, str. 137. 3 Libri reformationum, Monumenta Ragusina, sv. I, 390; Prema dubrovačkom pravu, seljak koji stanuje u kući gospodara i na njegovom imanju i uživa vrt, a za uzvrat mora raditi na carini — zove se kmet. Narod Pelješca i ostalih dijelova Dubrovačke republike ovaj odnos nazivao je kmetskim, a u dokumentima se talijanski prevodio sa »contadino«, što je prema službenoj terminologiji Austrougarske u Dubrovniku značilo kmet, a u ostaloj Dalmaciji seljak. (E. Smirić, Službena terminologija Talijansko-Srpska ili Hrvatsko-Njemačka, Zagreb 1904, 211). 403