ARHIVSKI VJESNIK 19-20. (ZAGREB, 1976-1977.)

Strana - 337

mići nisu, kako po svemu izgleda, osobito zainteresirani za streljačku službu. Kako je to, nadalje, jedina vojnička služba koju vrše pučani, nije neopravdana pretpostavka da i Ivanić nešto kasnije traži upravo među strijelcima svoje prve sumišljenike i suborce. Zahvaljujući brizi hvarskog kneza dolazi u početku druge polovice XV st. do otcjepljenja »provincije« i u sudskom pogledu! Riječ je, dakako, o tzv. nižem sudstvu, tj. o sporovima do 40 solida. Spomenuti prijedlog za »seoskog suca« iznosi u hvarskom vijeću — nipošto slučajno — »magnificus dominus comes«.

173 Jer on, »visto la importunità et senestro de i poveri homini, che per quattro soldi vieno alla terra a rason«, daje na glasanje prijedlog »che sia fatto uno zudexe a Città Vecchia per tutti li casali«. Knez je za sebe zadržao pravo prosvjeda, što drugim riječima znači da starzgrradsfci sudac nema više nikakve veze s hvarskim sucima nego je podređen neposredno hvarskom knezu! Knez nastoji podići njegov ugled i visinom plaće i zato određuje da i on ima »salario come ha uno de zudesi della citta«. Svake sedmice sudac je dužan obilaziti sela i suditi u parnicama koje mu pripadaju. No, vrlo je važno da njegovo pravo suđenja nije ograničeno na sela, jer on sudi »cosi in Città Vecchia, come nelli casali et tutto el distretto«! Po rezultatima glasanja u hvarskom vijeću nije teško razaznati da su se hvarski plemići usprotivili ustanovljenju »provincijskog« suca. Neki plemići uopće nisu htjeli glasati.

174 Očito su osjetili opasnost od odvajanja ne samo »casala«, nego i Starog Grada od metropole. A to je udaljavanje moglo imati po Hvar teške posljedice u političkom životu. Ta sada su najbogatija sela na otoku imala i vlastitog suca upravo za one najsitnije dnevne sporove zbog kojih »provincija« najčešće traži sudsku pomoć. Ne valja također smetnuti s uma činjenicu da je u srednjem vijeku ljude vrlo različita socijalnog i staleškog položaja povezivala upravo svijest o pripadnosti istoj jurisdikciji ili pravnoj vlasti. Stoga se ne možemo oteti dojmu da u ovoj odluci o starogradskom sucu koju je moralo prihvatiti hvarsko vijeće, treba tražiti početke ideje o zajedničkom otporu »seoske zajednice« protiv nove metropole, ideje koja tako jasno dolazi do izražaja za Ivanićeve pobune. Još je jedna »seoska« služba pridonijela polaganom odvajanju »sela« od grada Hvara. To je pomorska služba ili pomorske straže na otoku. Naime, 1502. g.

175 hvarski se pučani, među ostalim, tuže što »poveri populani siano mandadi al continuo cum le sue barche a guardar l'isola«.

176 Oni čuvaju otok od Neretvana (quelli de Narenta). Dogodi se da su u takvoj straži 8 do 10 dana po četiri barke (s 16 članova posade), a za to vrijeme njihove obitelji gladuju. To sigurno nije drago, poručuju pučani, »vašoj uzvišenosti« i zato predlažu da svi oni koji idu na stražu primaju plaću (6 solida na dan) i hranu (kruh i vino) od općine. Neka se za tu svrhu uvede porez koji će plaćati i plemići i pučani prema svom imovnom stanju. Završavaju da samo uz takvu pomoć »poveri homeni possino servir«! Da sa svojim prijedlogom što bolje uspiju, pučani obećavaju da će predloženi porez plaćati i oni koji idu na stražu jer je riječ o javnom dobru (che essendo benefitio publico), naravno ukoliko se uopće zbog praznih općinskih blagajna taj porez uvede. U tužbi se usput osvrću i na plemićke zloupotrebe pri određivanju stražara. Plemići naArhivski vjesnik 337