ARHIVSKI VJESNIK 19-20. (ZAGREB, 1976-1977.)
Strana - 317
oko Mediterana prihvatili to načelo udruživanja ne promijenivši — što je neobično važno — njegov bitni sadržaj. Netko će možda pomisliti da »barbarskim« narodima nije preostao drugi izbor, naime, da su jednostavno morali nakon smirivanja na novim sjedištima stvarati svoje teritorijalne zajednice. No, na takav se prigovor lako može naći odgovor koji ga pobija. Jer je doduše točno da je teritorijalni organizacioni princip ostala jedina mogućnost novog udruživanja, ali zajednica koja na takav način nastaje nije posvuda po Evropi jednaka. Onoj »preko Alpa« koje mediteranske zemlje dijele od Srednje i Sjeverne Europe nedostaju dva najhitnija elementa: demokratična unutrašnja struktura i sposobnost i pravo općine da sama vlada svojim ljudima! U mediteranskoj općini nije bitno da li u njoj vlada pojedinac kao »gospodar« ili je vlast u rukama njezine aristokracije jer unatoč različitih oblika vlasti u takvoj općini nema pravne vlasti čovjeka nad čovjekom! Mediteranska općina, naime, za razliku od prekoalpske ima sama pravnu ili sudsku vlast nad svojim članovima. Stoga koliko god su se nad mediteranskom općinom tokom vremena mijenjali priori, knezove, načelnici ili neki »gospodari«, općina nije ispustila iz ruku svoje pravo da sudi svakom, pa i onom najsiromašnijem i najbogatijem čovjeku na svom području. Dakako, »gospodar« grada će u stoljetnom razvitku prisvojiti neka sudska prava i za sebe, ali njemu neće poći za rukom ukloniti općinskog predstavnika na sudu — općinskog suca. Na prvi bi se pogled moglo činiti da je razlika između »morske« i »kopnene« općine tako neznatna da je ne bi trebalo uopće isticati, ali nije tako. Pitanje sudske vlasti čovjeka nad čovjekom — premda to naša historiografija ne vidi niti ne osjeća od presudne je važnosti za društvene i gospodarske odnose u srednjem vijeku. Nije i ne može biti svejedno u kakvom su pravnom odnosu obrađivač zemlje i njezin vlasnik ili gospodar i njegov sluga. Isto tako nije svejedno ima li običan, »mali čovjek« pravo i mogućnost da za učinjenu nepravdu potraži suca pod čiju pravnu vlast pripada i njegov »gospodar«, »veliki čovjek« koji ga je oštetio. Prirodna posljedica takva pravnog uređenja mediteranske općine je posve drugačija društvena struktura. U takvoj općini nema grčevitih borbi za slobodu čovjeka. Mali se čovjek ne treba boriti protiv vlastelina koji ga je sapeo svojim okovima. Osjećaj tjeskobe poznaje samo podložnik na »prekoalpskom« vlastelinstvu jer njega ne štiti općinska organizacija, naprosto zato jer je nema. Ako su ove tvrdnje točne — a nema razloga sumnjati u pravnu strukturu mediteranske općine jer je doista svagdje nalazimo — onda nije teško odgovoriti na pitanje zašto na istočnoj jadranskoj obali nema feudalnih odnosa! Nema naime takvih odnosa u kojima bi jedan čovjek mogao zavladati drugim i nametnuti mu se kao jedini sudac. Gledamo li na odnose u dalmatinskoj općini na takav način dobivamo čitav niz vrlo trijeznih odgovora na pitanja kojima se dosad naša historiografija čini se uzalud mučila. Jer se odjednom objasnilo odakle dalmatinskom težaku, dakle običnom seljaku, samosvijest, uvjerenje i nazor da između njega i plemića nema gotovo nikakve razlike. Zašto se taj težak ne bori za slobodu koja je podložniku »preko Alpa« gotovo nedostižni cilj? Zašto najzad tom težaku nikad ne pada na pamet da sruši okvire općine ili organizaciju općine u kojoj živi? Naprotiv, on se bori 317
