ARHIVSKI VJESNIK 19-20. (ZAGREB, 1976-1977.)

Strana - 304

hvarski plemići videć da ih vlada brani i njihova nasilja povlašćuje, do mala stadoše opet tjerati starim putem i još biesniji gniesti puk«. A puk opet »1. koi. 1514 skoči na oružje, voleć sasvim propasti, negoli više plaziti kao rob pod kletim jarmom gruba nasilstva«. Premda je nakon pokolja plemstva »ponovno mir na otoku među pučani i ostavšimi plemići«, Capello provodi oštre kazne. Pozivajući se na Malipierovu izjavu o tome kako bi trebalo objesiti najmanje desetoricu hvarskih plemića, Ljubić završava prikaz s konstatacijom da »to već dosta kaže, gdje je uprav krivnja bila i kako su Mletčani pravicu štovali i dielili«.

7 Nema sumnje da je Ljubićev prikaz bune odveć dramatiziran i da je on ostao na površini zbivanja, ali unatoč tome Ljubić je nadmašio sve kasnije pisce sličnih »pregleda« hrvatske povijesti koji su Ivanićevu bunu potpuno mimoišli. Prikaz historiografije o Ivaniću u XX st. neće biti teško dati, prije svega zato što se, kako je već upozoreno, tekstovi kreću u začaranom krugu. Gotovo svi prikazi stoje pod utjecajem Novakova, danas potpuno zastarjela opisa bune. Grga Novak daje 1918 g. prvi put prikaz »Pučkog prevrata na Hvaru 1510. — 1514.«. U prvom poglavlju kratko je opisana hvarska općina u XV i XVI st., a u nastavku se Novak zadržava na »Borbi pučana za ravnopravnost s vlastelom u XV stoljeću«.

8 Naslov ovog poglavlja ne odgovara sasvim sadržaju jer je borba svedena samo na suprotnosti između puka i vlastele. Ta Novak odmah u početku prikaza priznaje da su neka »hvarska vlastela preuzela potpuno u svoje ruke sudačku vlast tvrdeći da im to pravo po nasljedstvu pripada«, pa je to stvorilo »veliko nezadovoljstvo koje zahvati puk i neke plemiće«

y Kako posredovanje Zigmunda ne donosi ploda »ova su vlastela ostala na vlasti, pače su postala i gora« i zato »se slože druga hvarska vlastela s pučanima« i ponovno nastaje obračun među vlastelom te »sad posta otok Hvar poprištem velikih nemira«. Zato se teško može prihvatiti Novakov prikaz tadašnjih društvenih suprotnosti na otoku. Ako je, kako Novak tvrdi, glavnu snagu »gradske stranke« činio puk, ali je u njoj bilo i »mnogo vlastele«, a unatoč tome u pučanima je »odavna klijala mržnja na plemstvo«, što je tjeralo pučane da prime u svoje redove hvarske plemiće? Ili obrnuto? Nadalje, ako su »vladajuća vlastela svojom nasilnom upravom« natjerala »mnoge plemiće« da se postave »na čelo buntovnika«, sruše odredbe »o zatvoru velikog vijeća« i prime »u vijeće mnogo pučana, proglase ih plemićima te skupa s njima zavladaše gradom«,

10 onda se takva borba ne može prikazivati kao rezultat »mržnje« između pučana i plemića. Uzroke treba tražiti u nekim drugim činjenicama. Isto je tako teško povjerovati da su stranačke borbe ođ 1418 do 1420 g. toliko pod utjecajem straha, želje za pomirenjem i dobrovoljnog, ničim uvjetovanog popuštanja. Može li se prihvatiti mišljenje da plemići 1419 g. puštaju u hvarsko vijeće dvadesetoricu pučana samo zato jer se boje »ponovnih nereda«?

11 Ili, da su iduće godine protivnici, samo zato što su uvidjeli »da ovako ne može da dalje ide« izabrali »reformatore«? Razdoblje od 1420 do početka XVI st. prikazano je u Novaka nešto jasnije, što naravno nije slučaj jer su mletački izvori o pučko-plemićkim sporovima poznati. Pa ipak nije jasno kakvu ulogu ima u tom razdoblju hvarsko svećenstvo za koje Novak tvrdi da vodi puk. Postavlja se, dakako, pitanje može li se slučaj kanonika Stipkovića uopćavati? Jesu li 304