ARHIVSKI VJESNIK 19-20. (ZAGREB, 1976-1977.)
Strana - 238
Što se tiče glavnog grbovnog lika u Samom štitu, on predstavlja tako zvani stilizirani heraldički ljiljan. Likovno se prilično razlikuje od prirodnog ljiljana, koji se dosta rijetko javlja u grbovima naših i stranih obitelji (vrlo je karakterističan primjerak naravnog ljiljana u grbu riječke obitelji Barčić). U grbu Ivana II. Nelipića raste stilizirani ili umjetni ljiljan direktno iz kraljevske krune. Stilizirani ljiljan ušao je u hrvatsku heraldiku dosta kasno. Vjerojatno su ga kod nas uveli kraljevi iz francuske kuće Anjou, koji su kod nas vladali od 1300.—1385. godine. Taj prastari simbol francuskih kraljeva javlja se prvi put heraldički pravilno na pečatu kralja Filipa Augusta g. 1180., dok se na francuskom novcu stilizirani ljiljani javljaju prvi put u vrijeme vladavine Sv. Lu ja (1226.— 1270.). Od tada, isključujući jedino doba francuske revolucije i Napoleonovo, zlatni ljiljani na plavom polju ostaju do g.1830. stalni grb francuskih kraljeva. 1 . Napulj ski Anžuvinci, kao ogranak francuske kraljevske kuće, donijeli su u Hrvatsku grb i zastavu svoje kuće. Krunidbom Karla I. g.1300. za ugarsko —hrvatskog kralja ovaj grb i zastava postali su i službeni amblemi tih kraljevina. U štitu sa crveno —srebrenim gredama (dio grba kraljevine Ugarske) uvršteni su uz njih i zlatni ljiljani na plavom polju kuće Anjou. Taj kombinirani grb sa kacigom iz koje raste nojeva glava bio je i službeni grb kraljevstva za vladanja dinastije Anjou u Ugarskoj i Hrvatskoj od 1300.—1395. godine, to jest od nastupa Karla I. na prijestolje do smrti posljednje Anžuvinke. Grbovi kraljeva iz kuće Anjou postavljani su na raznim mjestima, kao na gradskim zidinama, kulama, crkvama i drugim građevinama, te na spomenicima u crkvenim enterieurima. Osobito su poznati i sačuvani u Dalmaciji, iako je venecijanska vlast nakon zauzimanja Dalmacije nastojala da ih po mogućnosti što više uništi. Lijepe primjerke tih grbova nalazimo osobito na raki sv.Šimuna u Zadru, na grbu Splita, na grbu u dvorištu samostana sv.Frane u Šibeniku, te na lijepom grbu sa pročelja trogirske stolne crkve. 2 Pored isticanja grbova kuće Anjou kao znakova kraljevske vlasti nad Ugarskom i Hrvatskom, Ludovik I. (1342.—1382.), u nastojanju da uspostavi čvršću kraljevsku vlast u Hrvatskoj, šalje g.1344. svoju vojsku pod banom Nikolom na Knin, da pokori Nelipićevu udovu Vladislavu i njezin rod. To mu uspijeva tek g.1345. Nakon predaje Knina, oprašta Ludovik I.Nelipićima dugotrajnu nevjeru. Tom prilikom uzima im Knin i neke druge gradove, a njima ostavlja Sinj sa Cetinskom krajinom. Nelipići postaju tada vijerni vazali kralja. Nije li možda tom prilikom Ludovik I. proveo po običaju francuskih vladara novu podjelu grba ovome starom rodu, koji se napokon priklonio njegovoj kraljevskoj kući? Heraldički elementi u grbu Ivana fl.Nelipića kao da to potvrđuju. U štitu njegova grba nalazi se stlizirani ljiljan, kojega do tog doba nema ni u jednom grbu hrvatskih rodova i obitelji! Ljiljan raste iz krune, dok se nad štitom nalazi glava noja, koji se javlja na grbovima svih Anžuvinaca kao ugarsko —hrvatskih kraljeva (primjerice na grbovima na raki sv. Šimuna u Zadru i na katedrali u Šibeniku). Ima više slučajeva 1 Coudourier de Chassagne J.: Armoiries et couleurs de la France. L'Illustration, Paris IV. 1942. * Babić Ivo: Anžuvinski grbovi u Trogiru i Šibeniku. Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 20. Izd. Reg. zavoda za zaštitu spom. kulture u Splitu, 1975. 238
