ARHIVSKI VJESNIK 17-18. (ZAGREB, 1974-1975.)

Strana - 418

Koliko jasno osvjetljuje duh onog vremena činjenica da se u trenutku kad Radoslav prima spomenutu darovnicu njegovo poslanstvo vraća s napuljskog dvora!

62 Međutim, Karlo II i kraljica Marija prenose sredinom 1293. g. na svog sina Karla neka vladarska prava dajući mu »liberum arbitrium et plenam potestatem conferendi in eodem regno Ungariae terras, castra, villas, honores, banatus, dignitates et libertates«. Oni će zajedno sa svojim sinom Karlom primiti u milost sve one »banos, comites, nobiles, plebeios et cuiuscunque conditionis (homines)

« za koje Ladislavova udovica kraljica Elizabeta izjavi da su vjerni Karlu

63

. Ovo »osposobljavanje« Karla za vladanje samo je prvi ozbiljan korak na putu do prijestolja do kojeg ne može doći bez pomoći iz ugarskih i hrvatskih zemalja. A odaziv iz Ugarske nije unatoč Karlove krunidbe velik. Doduše, šalju se poslanstva i napuljski su vladari spremniji nego ranije nadoknađivati štete što ih njihovi ljudi nanose dalmatinskim i drugim trgovcima, ali nitko ne postavlja u našim stranama pitanje kad će Karlo doći u Ugarsku. S druge strane, Andrija III uspijeva uvjeriti velikaše kako je »predodređenjem božanske blagosti« upravo on i to po nasljednom pravu stekao prijestolje i krunu. Njega su velikaši prihvatili kao »prirodnog gospodara« (ut dominum naturalem) i okrunili su ga krunom sv. Stjepana

64

, prava koja su mu u krajnjoj liniji omogućavala da je priznat zakonitim ugarskim kraljem u svim svojim zemljama. Prema tome, za Bribirce nije bilo sumnje u to kome treba da se obrate žele li potvrdu svojih časti. Stoga Karlo II uzalud šalje 1293. g. »sprovodno pismo« (licentiam et securitatem plenariam) banu Pavlu, bratu mu Jurju ili bilo kome drugome između Bribiraca

65

. Ni jedan se od braće ne želi kompromitirati putom u Napulj, bar ne tako dugo dok se ne zna što namjerava s njima učiniti Andrija III. Ako je dakle negdje 1293. g. došlo do pregovora između vitezova (viri militares) primorskog bana Pavia i njegove braće Jurja i Mladina s kraljem Andrijom III, onda to nije bilo ni slučajno ni neočekivano. Andrija je, kaže se izdanoj ispravi, primao česte bribirske poslanike, a i sam im je slao svoje, a ti su poslanici zahtijevali da kralj prizna Bribircima više od onoga što su uživali za njegovih predšasnika (ut

... ipsorum patrum nostrorum munificentiis aliquid superaddere dignaremur). Zato Bribirci zahtijevaju u nasljedstvo i »primorski banat sa svim banskim pravima, koristima, prihodima i dohotcima« (donando scilicet eis et eorum haeredibus, heredumque successoribus banatum maritimum cum iuribus, vtilitatibus, redditibus et prouentibus vniuersis)

66

. Bribirci su naprotiv spremni služiti kralju u svim kraljevskim vojničkim pohodima protiv vanjskih i domaćih ne« CD VII, str. 151—152. štoviše, Karlo III je Radoslavljevog viteza Ladislava iz Ozlja primio među svoje dvorjanike. « CD VII, str. 144. « CD VII, str.97. 65 CD vn, str. 145. * CD VII, str. 163.