ARHIVSKI VJESNIK 17-18. (ZAGREB, 1974-1975.)
Strana - 390
Izvršnog odbora UNESCO-a«. Pristupanje se vrši deponiranjem instrumenta o pristupanju kod generalnog direktora UNESCO-a (čl. 32 Konvencije). Do 31. XII 1966, dakle nakon deset godina od stupanja na snagu Konvencije, sveukupno su 54 države deponirale svoje instrumente ratifikacije ili instrumente pristupanja. 214 Do 15. II 1970. taj se broj povećao na 61 državu ugovornicu Konvencije. 215 Protokol koji nije sastavni dio Konvencije već predstavlja samostalni međunarodnopravni akt, potpisalo je do 31. XIII 1954. ukupno 40 država. Do 31. XII 1966. ratificiralo ga je, ili mu pristupilo, sveukupno 50 država. 216 Zaključak Uvodno izlaganje u ovoj raspravi (str. 316—346) bilo je nešto opširnije, a to zbog više razloga. Ponajprije stoga što ono predstavlja u jugoslavenskoj literaturi prvi prikaz historijata nastojanja u pravcu međunarodnopravne zaštite kulturnih dobara u slučaju oružanog sukoba. Zatim, stoga što je za razumijevanje aktualne problematike u ovoj materiji neophodno poznavanje geneze, smisla i razvitka pojedinih važnijih principa i normi međunarodnog prava, te pobuda i uvjeta u kojima je tekao proces definiranja i pravnog oblikovanja pojedinih normi i čitavog sistema zaštite kulturnih dobara u slučaju oružanog sukoba. Napokon, iz prikazanog historijata nameće nam se usporedba nastojanja i ostvarenja iz razdoblja 1874—1954. god. s onim što je postignuto na Međuvladinoj konferenciji u Haagu 1954. god., pa bolje uočavamo dokle se došlo u tako prevažnom pitanju kao što je zaštita kulturnih vrijednosti u slučaju oružanog sukoba, što opet pomaže boljem sagledavanju puta u daljnjim nastojanjima oko usavršavanja zaštite spomenutih vrijednosti. Naj sumarni ja bilanca razvitka daje ovu sliku: Koncem 19. st. i početkom 20. st., kroz kodifikaciju haškim pravilima rata, sloboda uništavanja i oštećivanja dijela kulturnog blaga bila je bar pravno bitnije ograničena. Nakon pedesetak godina učinjeno je to ponovno, ali potpunije. Nakon tolikih raspravljanja i pogađanja države su pristale na određene međunarodne norme, a na bazi ideje o »svjetskoj kulturnoj baštini«. Normiranje je započelo 1899. god. u sklopu pravila za rat na kopnu, a proširenje zaštite stiglo je do 1954. god. dotle, da je: zaštita obavezna u svim vrstama oružanih sukoba, pa i onima koji nisu međunarodnog karaktera; zaštitom obuhvaćen mnogo širi krug »kulturnih dobara«, a ne samo manji broj »spomenika i umjetničkih djela«; zaštita obuhvatila i nacionalno osoblje zaposleno u službama zaštite kulturnih dobara; zaštita obuhvatila i okolinu kulturnih dobara, kao i sredstva zaštite tih dobara. Nove norme još su više ograničile prava ratujućih strana, izričito zabranivši mnoge postupke, kojih nije bilo 2,4 Informations sur la mise en oeuvre ... str. 6. 215 Isto. SHC/MD/6. Paris, 30 avril 1970, str. 6. 216 Isto kao u bilješci br. 210, str. 6. 390
