ARHIVSKI VJESNIK 17-18. (ZAGREB, 1974-1975.)

Strana - 376

cije«; određuje jednog ili više inspektora,

166 koji utvrđuju: da li transport sadrži samo dobra označena u molbi; da li se transport izvodi po odobrenim uvjetima, te da li je obilježen zaštitnim znakom. Inspektori prate transport do novog mjesta smještaja kulturnih dobara (čl. 17, t. 2 i 3. Pravilnika). — Za transport u inozemstvo vrijede još i ove odredbe: a) druga država, na čiji su teritorij kulturna dobra dopremljena, samo je depozitar tih dobara, a mora se za njih brinuti istom pažnjom koju poklanja svojim vlastitim kulturnim dobrima »odgovarajuće važnosti«; b) država depozitar vratit će ova dobra tek nakon prestanka oružanog sukoba, i mora to učiniti u roku od šest mjeseci od dana kada je podnesen zahtjev; c) u toku uzastopnih transporta i za vrijeme dok se kulturna dobra nalaze na teritoriju druge države, ona su zaštićena od svakog rekviriran ja i s njima ne mogu raspolagati ni predavalac niti depozitar; ako čuvanje tih dobara zahtijeva, može ipak depozitar, uz suglasnost prodavaoca, da prenese ova dobra na teritorij treće države, pod istim uvjetima ovog čl. 18; d) u zahtjevu (molbi) za stavljanje pod specijalnu zaštitu potrebno ja navesti da država na čiji se teritorij upućuje transport prihvaća odredbe ovog čl. 18 (čl. 18 Pravilnika). Za ovakve transporte pod specijalnom zaštitom Konvencija u čl. 12. t. 2. propisuje, da se moraju izvršiti pod međunarodnom kontrolom, i da moraju biti obilježeni već naprijed spomenutim znakom specijalne zaštite. Obaveza je država ugovornica da se uzdrže od »svakog neprijateljskog akta« prema transportu pod specijalnom zaštitom (čl. 12, t. 3.). Posebno je regulirano pitanje »transporta u hitnim slučajevima«, po čl. 13. Konvencije. Takav slučaj nastaje kada država ugovornica smatra, da sigurnost određenih kulturnih dobara zahtijeva njihovo prenošenje a uslijed hitnosti ne može se provesti postupak iz čl. 12. Konvencije, naročito u početku oružanog sukoba. Tada transport ipak može biti obilježen zaštitnim znakom, ukoliko molba za imunitet, po čl. 12. Konvencije i čl. 17. Pravilnika, nije već bila podnesena i odbijena. Koliko je to moguće, treba izvršiti notifikaciju takvog transporta protivničkim stranama. Ako se takav transport upućuje na teritorij druge države, ne može biti obilježen zaštitnim znakom ako mu imunitet nije »izričito odobren«. Obaveza je država ugovornica da poduzmu, »koliko je to moguće«, potrebne mjere predostrožnosti, da transporti iz ovog čl. 13, obilježeni zaštitnim znakom, budu zaštićeni »od neprijateljskih akata«. Imunitet transporta kulturnih dobara» od zapljene, pljačke i oduzimanja« izričito je normiran u čl. 14. Konvencije, pa ga uživaju: a) kulturna dobra zaštićena po čl. 12 i po čl. 13 Konvencije, i b) transportna sredstva koja isključivo služe za prevoženje ovih dobara. Pri tome, imunitet ne ograničava pravo pregleda i kontrole transporta. Poseban slučaj transporta može nastupiti i u slučaju kada jedna država ugovornica, koja je ujedno okupaciona vlast na teritoriju druge 166 vidi u našem poglavlju o »Međunarodnoj kontroli«, te čl. 7, 9, i čl. 17, t. 3. Pravilnika. 376