ARHIVSKI VJESNIK 17-18. (ZAGREB, 1974-1975.)
Strana - 368
zela mirnodobske mjere čuvanja kulturnih dobara, propisane u čl. 3. Konvencije (t. 5). Iz čl. 4. Konvencije proizlaze u praktičnoj primjeni neka pitanja koja mogu izazivati dvojbe. Prvo je o »upotrebi« kulturnog dobra u svrhe koje bi mogle izložiti ovo dobro razaranju ili oštećenju »u slučaju oružanog sukoba«. Doslovno tumačenje ove odredbe dopušta da neko kulturno dobro bude u vrijeme mira korišteno i za neku potrebu koja bi se mogla smatrati i vojnom, a zaštita po Konvenciji bi nastupila tek prestankom takve upotrebe. Praktične opasnosti, međutim, ostaju ako napadač raspolaže samo s podacima o mirnodopskoj upotrebi u vojne svrhe, a nije mu poznat prestanak takve upotrebe. Sve govori u prilog režima po kome se ni u vrijeme mira ne bi kulturna dobra niti njihova neposredna okolina koristila u nikakve vojne svrhe. Drugo je pitanje o veličini »najbliže okoline« (»neposredne okoline«) kulturnog dobra, koja je okolina također zaštićena. Konvencija ne precizira površinu okoline, niti govori o tome tko je određuje, a s druge strane vojni je interesi sužuju, dok je zahtjevi zaštite proširuju. Neku opću mjeru, izraženu metrima, nije moguće izreći, već se doseg i površina okoline mora interpretirati prema svakom konkretnom slučaju, prema stvarnim potrebama zaštite objekta, a u slučaju spora: na korist kulturnog dobra i njegove zaštite. Napokon, t. 2. čl. 4. ima se tumačiti tako, da ona ne predstavlja normu koja ovlašćuje na kršenje Konvencije. Opisane odredbe o čuvanju (čl. 3) i o poštivanju (čl. 4) predstavljaju osnovu sistema opće zaštite kulturnih dobara po Konvenciji. Dopunjuju ih daljnje odredbe »o okupaciji«, »obilježavanju kulturnih dobara«, te »o mjerama vojne prirode«. Obaveze u slučaju okupacije (čl. 5) su dvovrsne. Ponajprije: države ugovornice koje okupiraju u cjelini ili djelomično teritorij druge države ugovornice dužne su, koliko je to moguće, da pomažu napore nacionalnih vlasti na okupiranom teritoriju, kako bi se osigurala zaštita i konzervacija kulturnih dobara. Druga obaveza nastaje u slučaju potrebe »hitne intervencije« radi konzervacije kulturnih dobara na okupiranom teritoriju, koja su oštećena uslijed vojnih operacija, a nadležne nacionalne vlasti okupiranog teritorija nisu u mogućnosti da same poduzmu takve konzervatorske zahvate. U tom slučaju: »okupaciona sila će, koliko je to moguće, i u uskoj suradnji s nacionalnim vlastima, poduzeti najpotrebnije konzervatorske radove«. Uz to je reguliran i poseban slučaj kada se ne radi o stranoj okupacionoj vlasti, nego o formacijama pokreta otpora u vlastitoj zemlji (čl. 5, t. 3), pa se propisuje: »svaka država ugovornica, čiju vladu članovi otpora smatraju kao svoju legitimnu vladu, skrenuće im. ako je to moguće, pažnju na obavezu ispunjavanja odredaba Konvencije koje se odnose na poštivanje kulturnih dobara«, tj. odredaba iz čl. 4 Konvencije. Sve navedene obaveze okupacione vlasti vrijede, dakako, sve dok okupacija traje, i nisu ograničene samo na razdoblje vojnih operacija. To je važno naglasiti, jer je iz protekle prakse poznato kolike su značajne 368
