ARHIVSKI VJESNIK 16. (ZAGREB, 1973.)
Strana - 396
slovanja pojedinih arhiva jer su budžetske strukture toliko različite da svi podaci nisu bili uniformno shvaćeni (npr. u nekim zemljama nabava uredskog inventara spada u ovu stavku, u nekima ne). Kod putnih troškova raspon je od 0,07% ukupne budžetske mase (zemaljski arhivi u Hessenu) do 3,5% u Maleziji. Izdaci za tu svrhu ovise uglavnom 0 ovim okolnostima: ima li arhiv dislocirana spremišta, kontrolira li arhiv rad nekih drugih ustanova izvan svog sjedišta, i da li se troškovi arhivista za sudjelovanje na raznim stručnim skupovima u zemlji i inozemstvu plaćaju iz arhivskog budžeta. Troškovi za kupnju arhivalija. U zadnje vrijeme primjećuje se posvuda tendencija da arhivalije u privatnom posjedu što ih je vlasnik voljan prodati arhivu poskupljuju. Zato mnoge arhivske direkcije traže i dobivaju namjenske novčane iznose za kupnju takvih spisa. Dotatori su u takvim slučajevima ne samo državni organi nego i naučne zaklade i slične ustanove. Jedan takav namjenski novčani iznos dosegao je u pokrajini Hessen visinu od 250.000 švicarskih franaka. Inače je u odgovorima na anketu u ovoj rubrici najveću brojku naveo Bundesarchiv u Koblenzu: 206.840 švic. franaka, a nacionalni arhivi USA, Izraela i Vel. Britanije, začudo, ne navode pod ovim troškovima ništa. Postoci sredstava za kupnju arhivske građe u odnosu na ukupnu budžetsku masu kreću se od 0,1% do 2,5%. Novčana sredstva za kupnju časopisa i stručne literature kreću se od 0,1% ukupnog budžeta u Maleziji, USA i Vel. Britaniji do 1,3% u Hessenu. No apsolutna brojka je ipak najveća u USA (151.057 švic. franaka), a najmanja u Maleziji i Arhivu Jugoslavije (1.333 franka). Francuska nije odgovorila na to pitanje. Sredstva za izdavanje vlastitih publikacija postoje u budžetima svih anketiranih arhiva i variraju od 0,2% do 5% ukupnog budžeta (na začelju su Public Record Office u Londonu i Arhiv Jugoslavije, a rekorder je Mađarski državni arhiv). No šarolikost je tu velika i zbog same prirode izdanja, koja se mogu ograničiti na godišnje izvještaje o radu, obuhvatiti samo još informativna sredstva, ili se još proširiti na odabrane historijske izvore. Referent se, na žalost, ne osvrće na publikacije u obliku mikrofilmskih zbornika. Osim toga — kako se između redaka moglo razumjeti u diskusiji — sam novčani iznos, predviđen u službenom budžetu arhiva pod stavkom za publikacije, nije isključivo mjerilo izdavačke djelatnosti arhiva i njegovih arhivista jer mogu postojati dogovori s izdavačkim kućama, na osnovu kojih se u toku jedne godine objavljuje određeni broj tiskanih stranica iz pera arhivista. Apsolutno najmanja brojka je pod ovom stavkom u Arhivu Jugoslavije, a najveća u Nacionalnom arhivu u Washingtonu (1.133, odnosno 824.603 švic. franka). U analizi izdataka za foto-laboratorije i laboratorije za restauraciju i konzervaciju arhivalija, odnosno knjigovežnice, nisu posebno iskazani osobni dohoci zaposlenih, nego uglavnom samo troškovi za opremu tih laboratorija 1 materijal koji je potreban za njihov rad. Kod foto-laboratorija pitanje je ne obuhvaćaju li iskazana novčana sredstva i one svote koje se u stvarnosti potroše za publiciranje građe, tj. za pripremu mikrofilmskih zbornika. Ta stavka u arhivskim budžetima kreće se od 0,4 (Arhiv Jugoslavije) do 15% (Mađarski đrž. arhiv), što u konkretnim brojkama iznosi 2.306 do 565.024 švic. franka. Po apsolutnom iznosu rekorder je Public Record Office u Londonu. Važno je znati da u ovoj tabeli nema odgovora iz USA. Troškovi za nabavu kartonskih kutija ili drugih vrsta ambalaže za arhivalije čine od 0,1% (Austrija) do 1,3% (Mađarska) arhivskih budžeta. Apsolutno najniža brojka je opet u Arhivu Jugoslavije (1.240 franaka), a najviša u Danskoj (41.017 franaka). Ni ovdje nema odgovora iz USA. 396
