ARHIVSKI VJESNIK 16. (ZAGREB, 1973.)

Strana - 393

— posvećena pečatima određenog razdoblja, kraja, vladara ili organa vlasti. Nije još uspjelo na međunarodnoj razini standardizirati kartice za inventarizaciju pečata. U mnogim zemljama izrađuju se mulaže (modeli pečata), i to tehnikom pozitivnog ili negativnog otiska, od raznog materijala. Tradicija izrade modela pečata stara je u Francuskoj više ođ 100 godina. Neke sjeverne i zapadne evropske zemlje sastavljaju sigilografske répertorie od fotografija pečata. Sigilografske publikacije. Referent nabraja najvažnije novije sigilografske studije, ali ne donosi kompletne bibliografske podatke. Uloga arhiva u proučavanju pečata varira u pojedinim zemljama. Većina anketiranih arhiva smatra da rad na naučnom prikazu pečata spada u normalnu aktivnost arhiva. U ponekom odgovoru naglašava se da centralni ili nacionalni arhiv mora organizirati intenzivniji sigilografski rad u posebnom sigilografskom kabinetu (Belgija i Francuska, gdje postoji već bogata tradicija). Sigilografsko obrazovanje arhivista. Analogno vrijedi sve ono što je rečeno za heraldiku. Tehničko osoblje koje radi s pečatima malobrojno je. To su većinom restauratori i konzervatori koji su se u toku prakse specijalizirali za popravak ili izradu modela pečata. U Francuskoj se svršeni učenici nekih tehničkih škola mogu natjecati za mjesto »restauratora i modelara pečata«. Poseban specijalist za olovne pečate radi u Vatikanskom arhivu. U ostalim zemljama takvo se osoblje obrazuje u samim arhivima, a kandidati se odabiru između administrativnih i drugih službenika ako se odlikuju sklonošću za bavljenje pečatima. Bilo bi poželjno osnovati centralne nacionalne škole za obrazovanje osoblja koje će se baviti zaštitom pečata. Takva škola, po mišljenju belgijskih arhivista, imala bi sjedište u nacionalnom arhivu i nju bi polazili službenici arhiva. Modema administrativna simbolika, kako se iz većine odgovora vidi, ne zadaje još mnogo brige arhivima. Upotreba konvalidacijskih znakova (pečata svih vrsta, od velikog državnog do onog kojim se služi obrtnička radionica; suhih žigova; otiska državnog ili kraljeva grba itd.) regulirana je skoro u svim državama zakonskim odredbama. Slično vrijedi za zaštitne znakove, a ponegdje i za ambleme, kratice i nazive. Ako se na takve konvalidacijske znakove iz bilo kojih razloga ne može primijeniti zakonska odredba, regulirana je njihova upotreba kakvim internim pravilnikom. Zbirke konvalidacijskih znakova ne postoje gotovo ni u jednom arhivu jer zakoni još ne obavezuju arhive da sabiru ili evidentiraju takve moderne administrativne simbole. No često se dešava da arhivi preuzmu već formirane takve zbirke od nekog tvorca fonda koji ih je po službenoj dužnosti morao formirati, npr. Public Record Office u Londonu ima registre zaštitnih znakova u svom fondu »Ministarstvo trgovine«. Na pitanje: »Smatrate li da bi bilo poželjno da arhivi formiraju zbirku konvalidacijskih znakova i modernih administrativnih simbola?« — većina anketiranih arhiva odgovorila je potvrdno. Francuski arhivisti obnovili su, u svom odgovoru na upitnik, ideju iz vremena poslije francuske revolucije da se svi poništeni pečatnjaci predaju u arhive. Rijedak je slučaj da neka druga ustanova — a ne arhiv — skuplja administrativne simbole. Tim se poslom, npr., u Danskoj bavi tzv. heraldički savjetnik. Ali tipične takve ustanove su patentni i ostali uredi za zaštitu indu393