ARHIVSKI VJESNIK 16. (ZAGREB, 1973.)

Strana - 376

fije i arhivistike u vezi s datiranjem rukopisa. Taj zadatak je moguće ostvariti, kako je već istakao u Agneau Pascal, jedino »publiciranjem albuma sa što je moguće većim brojem klasificiranih i datiranih vodenih znakova. Za razdoblje od 16. st. pa dalje — kad se manufaktura razvila u svoj Evropi — taj se zadatak može ispuniti jedino objavljivanjem niza albuma posvećenih različitim familijama vodenih znakova«. V. Mošin se odlučio za izdavanje vodenog znaka sidra jer je ono najviše zastupano u zbirkama u Zagrebu i Beogradu, koje sadrže vodene znakove gotovo iz svih arhiva u Jugoslaviji. Iz toga autor zaključuje da je taj znak najvažniji za datiranje slavenskih rukopisa pisanih na Balkanu u 16. i 17. st., kad je talijanski papir te vrste služio kao osnovni materijal za rukopise na cijelom Levantu. Rad na ovom djelu V. Mošin je započeo u Zagrebu i nastavio u Beogradu. Prvotno je ta zbirka imala obuhvaćati vodene znakove sidra porijeklom iz Italije (mletačke) iz rukopisa u arhivima i knjižnicama u Jugoslaviji od 15. do 17. st. Međutim, autor je svoju zbirku naknadno dopunio vodenim znakovima u obliku sidra iz objavljenih izvora, te joj je dodao i novu građu sabranu u Makedoniji. U konačnoj redakciji nadopunio ju je vodenim znakovima koje je dobio iz Moskve od S.A. Klepinova, zatim iz Deutsches Buch-und Schrift-Museuma u Leipzigu te iz Clayton Beadle Collection of the British Paper and Board Markers' Association, smještene u Museum of Technology u Manchesteru. Tako je zbirka proširena i na razdoblje 18. i 19. stoljeća, i od prvotno zamišljenih 2000 znakova proširena na 2847. U Uvodu knjige (str. XXI — XXXVI) V. Mošin opisuje kriterij klasifikacije i raspravlja o samom datiranju na temelju vodenih znakova u domaćim arhivima. Posebno se zaustavlja na problemu datiranja u slučaju kad je moglo ostati zalihe papira. Nakon uvoda donosi opis vodenih znakova sidra s klasifikacijom prema kriterijima koje je već postavio Briquet (str. 1—96). Sve vodene znakove sidra podijelio je na 7 familija prema obliku sidra: 1. sidro s dva kraka, dvostruki potezi crta, bez kruga; 2. sidro u krugu; 3. sidro u krugu, držak s jednim potezom crte, krakovi s dva poteza; 4. sidro s jednim potezom bez kruga ili s krugom s dodacima i bez dodataka; 5. sidro s neuobičajenim crtežom, s jednim krakom u krugu ili bez kruga; 6. sidra s individualnim oznakama crtača, npr. sa zvonom, pticom ili si.; 7. sidra iz 18. i 19. st. Familije su podijeljene na grupe i tipove prema detaljima crteža ili dodatnim elementima, a unutar svakog tipa raspoređeni su kronološki uz izuzetak da su vodeni znakovi s kontramarkom poredani alfabetski prema slovima. Vodeni znakovi su opisani i prema regionalnim kriterijima (manufaktura i upotreba). Najprije donosi opis najstarijeg vodenog znaka sidra iz godine 1376. (str. 2) talijanske provenijencije, zatim vodene znakove sidra (brojevi 2—188) francuske provenijencije koji spadaju u prvu familiju (str. 2—11). Ti su znakovi uzeti iz već objavljenih izvora. Zatim opisuje vodene znakove talijanske provenijencije (brojevi 189— —2642) koji su velikim dijelom pronađeni u domaćim arhivima i knjižnicama (str. 11—84). Oni spadaju u familije 1—6. Konačno, »modernu« sekciju iz 18. i 19. st. ubraja u sedmu familiju i dijeli je u dvije velike skupine (str. 85—96): vodeni znakovi zapadne Evrope i Rusije. Svaka ta grupa je podijeljena u 7 tipova (brojevi 2643—2847). Kod opisa svakog vodenog znaka donosi godinu kad se pojavljuje, dimenzije papira, mjesto nastanka dokumenta, signaturu i ponegdje uputu na slične znakove. Prema tom opisu raspoređene su i tabele s vodenim znakovima (1—367). Ispod svakog vodenog znaka je redni broj pod kojim je opisan te godina kojom se datira. 376