ARHIVSKI VJESNIK 16. (ZAGREB, 1973.)

Strana - 353

ipak i neki drugi razlog osim kraćenja pri prepisivanju. Možda i ovdje imaju svoj utjecaj nepisani zakoni tajnosti, tajne diplomacije. Cijela povelja doima se ponekad kao »zatvoreno pismo«, litterae clausae. U svim tim neobičnim formulacijama izgleda da je »diplomatika« i vještina kraljeve kancelarije ili nekoga drugog povjerljivijeg, iz kraljeve najbliže okoline poslužila diplomaciji! ZAKLJUČAK Iz svega izloženog konačni zaključci bi, dakle, bili ovi: 1. Povelju je, ipak najvjerojatnije sastavio sam kralj Andrija, uz pomoć svojih mletačkih suradnika, u prvom redu majke Tomasine, a možda i ujaka Albertina. Kralj je za nju imao najviše motiva. 2. Strogo gledajući, to još ipak ne znači da možemo prije eventualnog pronalaženja originala ili barem prvotnog prijepisa povelju proglasiti posve autentičnom. Ona, u ovakvom obliku, i dalje ostaje u nekoj mjeri sumnjiva, što još isto tako ne znači da bismo je definitivno smjeli proglasiti falsifikatom! 3. Mogli bismo, sa svim oprezom, pokušati postaviti hipotezu da povelja upućena banu Pavlu i njegovoj braći predstavlja neke vrste akt tajne diplomacije venecijansko-ugarske, te da zbog toga nije izdana pred svjedocima, a možda ni u kraljevskoj kancelariji, a vjerojatno i mimo znanja ugarskih velikaša i plemića. Možda je zbog toga formula inskripcije nepotpuna, nema promulgacije, koroboracije, oznake mjesta, potpisa i ovjere kancelara, odnosno potkancelara. Možda zbog toga i sa Šubićeve strane ne dolazi neki plemić ili velikaš vazal, već tihi, šutljivi, »diskretni« redovnik Deziderije. 4. Međutim, s druge strane sasvim je moguće da je original imao sve diplomatičke formule (za što imamo u drugim poveljama, a osobito u registrima, mnogo primjera), ali su kod brojnih prepisivanja skraćene ili ispuštene. Stoga je vrlo teško donijeti konačni sud o autentičnosti i o integralnom tekstu povelje, te bez daljnjih istraživanja i traganja, problem ostaje s obzirom na svoje definitivno rješenje, još uvijek otvoren. 5. Danas imamo na raspolaganju i jedan direktno ovjerovljen, relativno integralni tekst povelje. Prijepis je ovjerovio I. Cupareo »de verbo ad verbum«, a i Lučićev prijepis možemo smatrati barem indirektno ovjerovljenim s obzirom na poznato Lučićevo svjedočanstvo da je vidio original povelje. 6. Original možda i nije izgubljen. Svakako ga valja tražiti među rasutim dijelovima nekadašnjeg čakovačkog arhiva obitelji knezova Zrinskih. 23 Arhivski vjesnik 353