ARHIVSKI VJESNIK 16. (ZAGREB, 1973.)

Strana - 351

sjedi u dalekoj Ugarskoj uvijek bilo krajnje nezgodno, pogotovo jer su u 13. i 14. st., a i kasnije putovi bili vrlo teški i u vlastitoj, dobro kontroliranoj zemlji, a kamoli ne u neprijateljskoj i previše neovisnoj. Dakle, sve u svemu, Šubići su se morali prikloniti nekome drugome, i odabrali su umjesto slabog i nespretnog posljednjeg Arpadovića, koji je uz to bio još i susjedni Mlečanin, Napuljce. Ali ne tako da bi pod Napulj cima bili potpuno ili previše zavisni. Ta zato su ih i postavili na ugarsko-hrvatsko prijestolje jer su se nadali da će prema njima biti i dalje obzirni i fini, kao pravi »ljubljeni rođaci«, kako su ih do tada Napuljci nazivali. Međutim, da bi bili sigurniji, bilo im je potrebno i da budu što jači, i to, po mogućnosti, i prije dolaska Anžuvinaca u Hrvatsku i Ugarsku, jer poslije može biti i kasno. A tu bi jedna povelja o nasljednom banstvu i o nasljednim zemljama, koja bi to faktično i pravno legalizirala, bila i te kako dobro došla. Osim toga, osiguravala bi ih i u slučaju da Andrija još dugo pozivi i da dobije nasljednika svoje loze na prijestolje. A to 1292. i 1293. nije nipošto moralo izgledati posve nemogućim! I u tom dvostrukom razlogu mogao je ležati interes i zamisao Šubića da lijepo zamole takvu jednu povelju od Andrije. Međutim, Šubići su zaista morali biti neugodno iznenađeni. Dvostruk i dvoličan karakter povelje vjerojatno ih je nezgodno pogodio. Jer, kako smo naglasili, povelja bi imala strahovite posljedice da su je Šubići ozbiljno i skrušeno prihvatili. Ali povelja je bila smišljena tako da je imala dvostruko opasno djelovanje. Iako su je Šubići odbili, imala je neke negativne posljedice za njih. Možda je i u tome razlog da oni formalno nakon 1293. g. još dosta dugo i dalje priznaju Andriju kao kralja, a ne Napuljce. A možda je to bio samo još jedan od načina da i od Napuljaca ostanu što neovisniji. Kasnije, kad Pavao Šubić prati prvog Anžuvinca kroz Hrvatsku do Zagreba, ostavlja ga na granici prema Ugarskoj, a i na njegovu krunidbu sam ne dolazi, kao što nikada nije dolazio ni u Napulj, niti išao u bilo kakva poklonstva. Na krunidbi ga je zastupao splitski nadbiskup. On se, svakako, na razne načine vrlo vješto čuvao. Ali povelja ga je ipak pogodila. Tome nije mogao posve izmaknuti. U kasnijim pokoljenjima stalno ga je pratila fama o dvoličnosti, a od strane ugarskog dvora i Venecije zacijelo prigovori zbog nevjere. Ali to sve moramo shvatiti kao tajnu igru. Međutim, to su već pretpostavke, jer za tajnu diplomaciju u 13. st. nemamo podataka, već je samo možemo naslućivati. Dakle, dvije su činjenice, čini se, karakteristični znaci te potajne borbe. Prvo, s jedne strane, ponavljamo, gradovi priznaju Andriju. S druge strane, Šubići sve više i sve energičnije rade za Napuljce. Međutim, i sada ni majka Morosini niti Andrija Mlečanin nigdje nijednim slovom nisu optužili Šubiće s nevjere, a slavonskog bana Radoslava jesu. Ali, s treće strane, Radoslavu poslije vraćaju sve, i to bez uvjeta, a Šubiću, iako ga ne proglašavaju izdajicom, u povelji postaviše i te kako teške uvjete. Tu izgleda leži ključ, a možda i rješenje zagonetke ove mnogostruke igre, čiji se opasan odsjaj zrcali u složenom i potajnom značenju teksta ove naše isprave. To je igra vrlo spretnih i vrlo oštrih i nesmiljenih diplomatskih boraca. Tu se diplomacija i diplomatika i dotiču, i samo se u tom kontekstu, izgleda, može razumjeti protuslovlje koje iz teksta proizlazi. Zato Forstal u 17. st., vodeći računa o ugledu Zrinskih kao nasljednika Bribiraca, izbacuje iz teksta 351