ARHIVSKI VJESNIK 16. (ZAGREB, 1973.)

Strana - 348

ZAVRŠNA ANALIZA UNUTARNJIH SADRŽAJNIH I POVIJESNIH FAKTORA POVELJE O počecima banske vlasti kod Hrvata i o banologiji uopće dosta je pisano,

84 ali još uvijek predodžbe o tome nisu jasne. Izvori su uglavnom indirektni, dakle drugorazredni. U poveljama iz hrvatske narodne dinastije spominju se, doduše, pojedine osobe koje su bile nosioci banske vlasti, ali o točnom djelokrugu, načinu izbora, imenovanju, pa i o broju banova imamo dosta škrte i teško provjerljive vijesti. Te su vijesti uglavnom iz poznatog djela Konstantina Porfirogeneta De administrando imperio i iz jedne bilješke pisane vjerojatno u 1. pol. 14. st., koju Rački donosi u svojim Documenta ... illustrantia pod nazivom »Generationum et banorum apud Chroatos usque ad XI saec. finem serior obscuriorque memoria...«. I u bilješci uz tekst Rački napominje da je ta vijest »sublaestae fidei«.

85 Prema toj vijesti dvanaest poznatih hrvatskih plemena biralo bi banove, koji bi opet, među ostalim, imali pravo biranja hrvatskog kralja u slučaju da kralj umre bez nasljednika. Kasnije, u doba Arpadovića, u 12. i 13. st., hrvatski i ugarski kralj imenuje bana jednog ili više njih, ali da li on to kasnije čini barem na prijedlog Hrvatskog sabora, nije poznato. Svakako, u najvećem broju slučajeva nemamo sačuvanih povelja ni preciznih podataka o tome kad je koji od Arpadovića imenovao nekog slavonskog ili primorskog bana. Stoga je vjerojatno da su ta imenovanja bila vršena i usmeno, a ne samo putem povelja. Tako ni za bana Pavla Šubića nema preciznijih podataka o tome da li je on uopće bio imenovan banom, barem ne prije ove naše povelje iz 1293, u kojoj je to više potvrda stvarnog stanja nego neko prvotno imenovanje. Tako i kralj Karlo Napuljski u povelji iz 1295. g. kaže da banu Pavlu prepušta banstvo » secundum quod banatum ipsum tenuit et nunc tenet«.

86 Međutim, u povelji kralja Andrije to je ipak drugačije. Kako je već ranije naglašeno, prof. S. Antoljak u svojoj radnji Ban Pavao Bribirski, »Croatorum dominus«

87 u povelji iz 1293. izvrsno zapaža nešto što drugi autori nisu, ili barem nisu u tolikoj mjeri zapazili. Naime, da sadržaj privilegija zapravo i nije toliko pozitivan za Šubiće kako to u prvi mah izgleda pod dojmom izuzetno nove, laskave i zamamne, dotad nečuvene titule nasljednog banstva, što je, uistinu, u smislu vlasti, dotad bio prerogativ kraljevskih dinastija. Sada to postaje i pravno prerogativ jedne domaće velikaške obitelji. Ali (a to je veoma važno, i na to je u punini prvi upozorio S. Antoljak) u toj na izgled slatkoj i zamamnoj jabuci krije se i žestoki otrov; s jedne strane Mlečanin Andrija daje jednu od najčasnijih titula, a s druge strane traži potpunu vazalsku pokornost ne samo svojoj kraljevskoj osobi nego 84 Usp. Vj. Klaić, Porleklo banske časti u Hrvata, Hrvatski bani za narodne dinastije i hrvatski bani za Arpadovića, VZA, vol. I, str. 21, 65, 120, Zagreb 1899, zatim radovi A. Dabinovića, F. Račkoga i VI. Mažuranića. Od starijih pisaca usp. radove Lučića, Ratkaja, Vitezovića, Krčelića i J. Mikoczyja (»Arkiv« XI). Za najnoviju literaturu i mišljenja usp. N. Klaić, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Zagreb 1971, osobito poglavlja »Organizacija političke vlasti« (str. 141—8) i »Unutrašnji sukobi. Uloga banova suvladara« (str. 311—20). 85 F. Rački, Documenta . . . illustrantia, str. 486. !S SCD, VII, str. 205; usp. također i povelju kralja Karla od 4. kolovoza 1299; isto, str. 253 -254. " Usp.' S. Antoljak, n. dj., str. 11—12. 348