ARHIVSKI VJESNIK 16. (ZAGREB, 1973.)

Strana - 342

je sve do teksta koji počinje s »Nos igitur eorundem dilectorum ...«. To je odlomak gdje je Andrija II pokušao obavezati Šubiće na dosta veliku vojnu pomoć, u svojim ne baš tako malim sukobima i unutarnjim razdorima, i u Hrvatskoj, a pogotovo u Ugarskoj. Karakteristično je za tako nastalu situaciju da mađarski povjesničar 18. st. Katona, u svojoj Historia critica regum Hungariae stirpis mixtae,

67 govoreći o političkoj situaciji u kojoj se našao Andrija III 1293. g., kaže da se te godine popravila pozicija kralja Andrije, i to upravo u Hrvatskoj, iako ovu povelju 0 banstvu Pavlu Šubiću ni same Šubiće ne spominje: »... Andreas, rebus in Croatia constitutis ac f irmatis, in Hungariam reversus, eos quorum fidem diversis temporibus et casibus expertus erat, varus praemiis affecit.«

68 2. Cijeli odlomak koji govori o pravima nove hrvatske, slavonske 1 dalmatinske herceginje, kraljeve majke Tomasine, i to od riječi' »sub praefatis condicionibus

...« (koje već jasno govore o nametnutim obavezama vazalske pokornosti i gdje se dalje navode nove obaveze o pokornosti kraljici majci, »iuxta debitum fidelissimae subiectionis«, kako je to smišljeno u kraljevoj kancelariji, pa sve do odlomka koji počinje riječima »Nos cum eisdem dilectis

...«. Dakle, tu je očito ispušten i onaj odlomak gdje se kaže da Šubići moraju dolaziti i javljati se kralju i njegovoj kraljici majci da osobno potvrđuju svoju vjernost, jer očito nisu bili u tom pouzdani! U svim ostalim, manjim i manje važnim detaljima, pa i u intitulaciji, ovaj tekst rukopisa Forstalove Stemmatograpfije, posve je izjednačen s kolacioniranim prijepisom koji je izradio I. Cupareo, te se samo u spomenutim detaljima razlikuje od Smičiklasova, odnosno Lučićeva teksta. Iz pregleda ovih izvornih tekstova, koji su svi odreda prijepisi povelje, možemo zaključiti ovo: 1. Danas možemo utvrditi da postoje četiri različita teksta povelje, i to različita po nekim važnijim momentima, apstrahirajući manje razlike, nastale ponajviše manje ili više nemarnim prepisivanjem ili eventualno tiskarskim pogreškama (kao što je vjerojatno tiskarska pogreška » c apux« u tekstu Smičiklasova izdanja, umjesto ispravnog »capax«, kako imaju svi ostali prijepisi tekstova). 2. Od ta četiri prijepisa jedini integralan tekst, tj. onaj koji sadržava sve važnije diplomatske formule koje prema sada dostupnim izvorima možemo utvrditi, predstavlja do sada nepoznat ovjerovljeni prijepis I. Cuparea, nastao 1667. god. u Veneciji. Taj tekst jedini, naime, sadrži i potpunu intitulaciju, za razliku od drugog po redu najpotpunijeg teksta, tj. onoga koji donosi Lučić, a kasnije Fejer i Smičiklas. Taj tekst nema ispuštanja koje je proveo Forstal u rukopisima svoje Stemmatographije, jednako u onom prijepisu ili čistopisu koji se čuva u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci u Zagrebu, kao i u onom »origi67 Katona, Historia critica regum Hungariae stlrpls mixtae, Budim 1788. « Isti, n. dj., tom. VI B, str. 1101. 342