ARHIVSKI VJESNIK 16. (ZAGREB, 1973.)
Strana - 332
priznaju njega zakonitim vladarom a mater mu knjeginjom primorskom, a za znak toga priznanja da svake nove godine bilo oni ili njihovi potomci počaste obojicu kojim darom 'iuxta vulgatissimam consuetudinem regni nostri'. Darovnicom ovom kojom uzprkos članku 16. zlatne bule i točki 3 svoga dekreta poklanja u nasljedstvo primorski banat, dokazuje javno, koliko mu je stalo do obitelji Šubićeve, a potom i do svoga mira.« 29 Za razliku od navedenih autora Vjekoslav Klaić prvi je povjesničar koji poslije Lučića, Mikoczy ja i I. Tkalčića znatno potpunije prilazi problemima koje pred nas postavlja ova neobična povelja. Vjekoslav Klaić uopće prvi uočava prvorazrednu važnost povijesne uloge roda Šubića, osobito bana Pa vla krajem XIII i početkom XIV st. 30 Klaić ni u svojoj radnji Bribirski knezovi, 31 niti u svojoj opsežnoj Povijesti Hrvata 92 ne izražava, doduše, nikakvu sumnju u autentičnost povelje, ali smatra da motivaciju njezina izdavača kralja Andrije treba osobito pažljivo razmotriti i zaključuje da je »... Andriji sinula nada da bi mogao odoljeti svomu takmacu. Trebalo mu samo predobiti najmoćnije knezove u Hrvatskoj, bana Pavla i braću njegovu. Da ih odvrati od Karla Martela, izdade im god. 1293, valjda namah na početku, znamenitu povelju, kojom im za sva vremena darova kao nasljednu baštinu čitavu 'banovinu primorsku' ili kraljevinu Hrvatsku s Dalmacijom«. 33 U Povijesti Hrvata svoju argumentaciju proširuje te smatra da su nakon smrti pape Nikole IV, »gorljivog zaštitnika Anžuvinaca, ... pače i Bribirski knezovi ... dvojili hoće li kada zasjesti na prijestolje Anžuvinac«. U tom po Anžuvince nepovoljnom trenutku ugledao je Andrija svoju »sreću« i mogućnosti koje su mu se time otvarale. U prvom redu pokušao je, dakle, privući k sebi Bribir ce, što mu doduše uopće nije uspjelo, ali ih je donekle, kako ćemo još kasnije vidjeti, ipak neutralizirao, tako da su ga oni još dugo, jednako kao i dalmatinski gradovi, barem formalno priznavali za zakonitoga vladara. Ovdje Klaić kaže da »samo tako možemo razumjeti« ovu povelju kralja Andrije, dakle upravo u tom momentu i s takvom namjerom i željom kralja Andrije. 34 Međutim, nakon Klaića tek A. Dabinović, četrdeset godina kasnije, proširuje problem i pita se kako je Pavao Šubić reagirao na tu povelju, pa zaključuje da to »nije posve jasno jer su ga i poslije toga Anžuvinci obasipali znakovima svoje sklonosti«, te nastavlja proširujući problematiku i na neugodne posljedice Andrijine povelje, jer premda Šubići nisu prihvaćali svoje vazalske obaveze koje bi iz povelje proizlazile, u prvom redu veliki banski banderij, negativnosti koje su iz te povelje proizlazile nisu bile tako malene: »Banov položaj je mogao izgledati dosta dvoličan, kad ga u isto vrijeme jedna i druga stranka obasipaju svojim znakovima sklonosti.« 35 Argumentaciju o ovim događajima, koja je u mnogo čemu slična motivaciji Vj. Klaića, donosi Grga Novak u svom radu Pavao Bribirski ban Hrvata: » Isto, str. 23. 30 Usp. ocjenu Antoljaka, n. dj., str. 5—8. « Vidi bilj. 1. 31 Vj. Klaić, Povijest Hrvata, sv. I, Zagreb 1899. 33 Isti, Bribirski knezovi, str. 59. M Isti, Povijest Hrvata, 1, str. 272. 33 A. Dabinović, Hrvatska državna i pravna povijest, Zagreb 1940, str. 206. 332
