ARHIVSKI VJESNIK 16. (ZAGREB, 1973.)

Strana - 328

i makar silom priznata? U tom pitanju leži i potreba da se pokuša dati jedna diplomatička analiza povelje ili isprave iz 1293. godine, ali u svjetlu povijesno-političkih, diplomatskih, vojnih i, dakako, ekonomskih zbivanja na ovom prostoru i u tom vremenu, kako bismo mogli razumjeti da li je takvu povelju netko mogao ili htio falsificirati u to vrijeme ili kasnije i tko bi od toga postigao neku svrhu ili nekakvu dobit, bilo u prestižu ili u materijalnom, ekonomsko-posjedovnom bogatstvu, ili je ta povelja ispravna i autentičan izvor za upoznavanje onih događaja koji su mogli navesti Andriju II da pokuša okrenuti povijesni točak u korist Arpadovaca i da pomoću bribirskih Šubića i njihovih snaga i ambicioznih težnji za samostalnom državom ne ostane posljednjim od svog roda, nadajući se, kako to biva u borbama za vlast, da će postigavši ono za čime teži, lako maknuti s puta onoga koji ga je do te vlasti doveo. Tako je prvenstveno diplomatičko pitanje autentičnosti ove povelje ujedno i pokušaj odgovora koji bi u sebi trebao sadržavati razumijevanje uzroka koji su do te povelje doveli, tj. koji su potakli ili mogli potaknuti kralja Andriju, posljednjeg Arpadovića, da izda nalog da se ona sastavi, u obliku koji nam za sada nije poznat jer nemamo pri ruci original, izvornik povelje, nego prijepise, ili u obliku kakav sada vidimo, a koji nam nije posve razumljiv, i da ga pošalje banu Pavlu Šubiću. Ta pitanja i takve odgovore imala bi pokušati postaviti i pro analizirati i ova radnja. PREGLED DOSADAŠNJE LITERATURE Isprava iz 1293. godine prvi put se pojavila u našoj povijesnoj i znanstvenoj javnosti u djelu prvog kritičkog hrvatskog historiografa, kako ga je nazvala naša današnja historiografija, Ivana Lučića — Luciusa, u Dodatku njegovoj poznatoj sintezi starije hrvatske povijesti, prvoj takve vrste i znanstvene visine, pod naslovom De Regno Croatiae et Dalmatiae, libri sex, koja je izašla u Amsterdamu 1666. godine, dok je Dodatak o kojemu je ovdje riječ izašao u jednom njegovu drugom djelu, Inscriptiones Dalmaticae, Venetii 1673. Addenda vel corrigenda in »De Regno .. .«

4 Od tada se o povelji i njezinu značenju tokom stoljeća dosta pisalo, a izricana su o njoj ne uvijek ista mišljenja, u najnovije doba čak i kontradiktorna.

5 I. Lučić, prvi koji povelju objavljuje, ujedno je i prvi koji o njoj daje svoj meritoran sud kritički obrazovanog povjesničara, koji je za ono vrijeme imao i izvrsno diplomatičko i paleografsko obrazovanie. Zato možemo s dosta velikom vjerojatnošću pretpostaviti da njegovo mišljenje i povjerenje koje je on toj povelji iskazao ima svoju osnovnu vrijednost i danas. Ne samo u svom tekstu Addenda vel corrigenda gdje je donio tekst povelje (o čemu će još kasnije biti govora), nego i unutar teksta svojih Memorie istorićhe di Tragurio Lučić donosi jedan odlomak koji nas posebno uvjerava da je on bio svjestan važnosti svih podataka povelje, 4 I. Lucius, Memorie istorićhe dl citta Tragurio ora detto Trau, Venecija 1674, str. 63—64. 5 Usp. Stj. Antoljak, Ban Pavao Bribirski, »Croatorum dominus«, »Radovi Instituta JAZU u Zadru«, sv. 19. str. 5—62. 328