ARHIVSKI VJESNIK 16. (ZAGREB, 1973.)
Strana - 310
izjava. Prije svega, sve je jasnije da su izjave voda u istražnom zatvoru bile većinom neistinite. Ta tko može vjerovati da Matija Fistrič, jedan od pobunjeničkih vođa i kapetana, iskreno govori kad tvrdi da ih je Winkler savjetovao da se pobune? U takve i slične izjave mogli bismo povjerovati jedino tada kad bismo utvrdili da je Tah bio u sporu s Winklerom i da je to tridesetničar iskoristio. Stoga mi se čini da se Winkler pojavljuje u istražnim spisima u takvoj ulozi prije svega zato da se skrene pažnja istražitelja s pravih krivaca, tj. samih vojničkih zapovjednika pobunjenika. Ali, u literaturi se s pravom isticalo i ističe da su se pobunjenici borili protiv svih zapreka slobodnoj trgovini. Dakle, protiv mitnica i svih drugih pristojbi koje njihov vlastelin ubire za sebe. Na takve namjere ukazuju prve ustaničke akcije u pobuni 1571/72. Kad Tah sredinom 1572. predaje tužbu protiv pobunjenika 328 onda, među ostalim, izjavljuje da su pobunjenici nakon podsade Susjedgrada »proventus thelonii in nundinis proxime praeteritis in Berdovecz habitis, similiter communes, 829 pro se ipsis occupaverunt«. Prema tome, buntovnici su počeli odmah ubirati za sebe brdovačku sajmišnu pristojbu! Oni su, nastavlja Tah u tužbi, također zauzeli »vadum sub antelato castro Zomzedwara« i premjestili su ga na drugo mjesto i, što je još važnije, »vadi proventus pro se ipsis, etiam de praesenti percipiunt«. Pozivajući se na izjave Gregorića i Gušetića, J. Adamček je ustvrdio da su pobunjenici »ukidanje mitnica stavili na prvo mjesto kao glavnu ustaničku namjeru«. 330 S tom se tvrdnjom ne bismo u potpunosti mogli složiti. Točno je, doduše, da su »ustanici u praksi zaista svagdje najčešće napadali mitnice i plijenili mitničare«; ali, kako izvori svjedoče zato da potjeraju vlastelinske činovnike na mitnici i sami ubiru pristojbe. Ako se izjave pobunjeničkih prvaka ponovo usporede sa stvarnim zbivanjima, onda se zapažaju velike razlike. Pobunjenici su tvrdili da će rušiti mitnice, znajući očito — možda i od Winklera — za uzaludne napore vladara da takve »suhe mitnice«, kao što je bila Dešhazova, odnosno Tahova pod Susjedgradom, ukinu. Stoga pobunjenici samo u teoriji stavljaju »na prvo mjesto svojih neposrednih zahtjeva ukidanje vlastelinskih mitnica i daća koje su se na njima ubirale«. Praksa je bila sasvim drugačija. Opisao ju je Tahi, i nema razloga, da ne vjerujemo u njegov izvještaj kao istinit. Mislim da u vezi s Tahovim izvještajem o postupku pobunjenika s mitnicom pod Susjedgradom treba I dodati i ovo: ideju da se vlastelinska mitnica zadrži kao dragocjen prihod pobunjenika daje ponovo vojnik, a ne običan podložnik! Jer u krajnjoj liniji pobunjenici su pod Susjedgradom i dalje ubirali mitničku pristojbu od — seljaka. Svi drugi slojevi tadašnjeg slavonskog društva oslobođeni su od njeznia~plaćanja. Tako se i u ovoj akciji pobu\ njenog vojnika na susjedgradskom vlastelinstvu ogleda jaz koji dijeli vlastelinskog vojnika od kmetova. Vojniku, na žalost, nije straha misao 4 da svoj dobar položaj na vlastelinstvu učini još boljim na račun kmeta x s istog i drugih posjeda. 3M V. Klaić, Tužba Franje Taha, str. 184—135. '» Communes = zajedničku, jer su se prihodi dijelili na polovicu, «a Seljačka buna 1573, str. 117. 310
