ARHIVSKI VJESNIK 16. (ZAGREB, 1973.)
Strana - 264
nijednog kmeta i svoje je podložnike primoran preseliti u Ugarsku. .V Toliko je siromašan da će morati otpustiti'švolelj ude i najzad sam napustiti službu. 45 Kad mu zatim Ivan Ungnad kao ratni savjetnik nudi 500 forinti kao pomoć, on mu zahvaljuje; na takav prosjački štap ipak još nije pao, a tim novcem i tako ne može. braniti Slavoniju. U takvim se prilikama hrvatski i slavonski velikaši pomalo odvraćaju od Ferdinanda, ali je njihova nevolja upravo u tome što jedino od njega kao ugarsko-hrvatskog vladara mogu očekivati neku pomoć. Ferdinandu odani velikaši vide poboljšanje u vladarevu odlasku na bojno polje! Oni poručuju Ferdinandu neka se lično uputi u rat jer će , mu se tada priključiti na svoj trošak prelati i baruni. 48 No, s takvim , se prijedlogom nije mogao privući vladar koji je, doduše, žarko želio * da se priključi u prošloj vojni (neuspjeloj Kocijanovoj vojni do'Osijeka), ' ali su ga spriječili hitni poslovi! 47 Nakon neuspjele vojne 1537. banski je banderij smanjen na svega 300 konjanika, no ni oni nisu plaćeni. 48 Ban Petar Keglević poručuje Ferdinandu daga je ^Jaila sramota ići u Hrvatsku — koju treba da brani — sa 150 konfamka^i zaîô'je nsTsvoj trošak unajmio još 150 ljudi i razvio kraljevsku zastavu, ali se nije usudio ni pomisliti na borbu protiv neprijatelja. Kad je i drugom banu dojadilo da posuđuje novac od ivaničke posade, zadužen, zahvaljuje na časti i moli vladara neka preuzme njegov Steničnjak. 49 S novim banom Nikolom Zrinskim ponavlja se ista priča, Najzad Ferdinandu ne preostaje drugo nego da mu 1546. za dug od 40.000 forinti dâ u zakup Međumurje. Banovanje Petra Erdeda (1557—1567) proteklo je, doduše, s manje tužaljki i neprilika — prije svega zato što je on jedan od najbogatijih slavonskih velikaša, a posjedi su mu uz zapadnu granicu države — ali se za njegovih nasljednika nagađanje između banova i vladara nastavlja. Sredinom 1567. javlja Maksimilijan II da je Franju Frankapana Slunjskog i zagrebačkog biskupa Jurja Draskovića »izabrao za banove u spomenutim svojim kraljevinama« (banos nostros in dictis regnis nostris elegimus), 50 ali odnos se između vladara i novih banova, ponajviše zbog nesuglasica oko novog načina oporezivanja, toliko zaoštrava da vladar ima još više razloga da uskrati plaćanje banskih četa. Utoliko više što se na čelo otpornog slavonskog plemstva postavlja sam ban Juraj Draskovic. Tako dugovi prema banovima rastu, i oni više pogađaju Draskovića nego Slunjskog, koji, ne brinući se mnogo za druge stvari, stoji na pustim svojim pojedima i brani Hrvatsku od Turaka. Maksimilijan, doduše, pristaje, bar formalno, i na to da se banovima poveća plaća, 51 ali banski vojnici gladuju jer se dika tih godina ne plaća. To je također doba kad plemstvo skupljeno na saboru u Zagrebu poručuje u svojim zaključcima vladaru da ne postoje više ni ostaci hrvatskog sabora ili staleža (certo constare potest sacrae caesareae et regiae maiestati, nullas prorsus reliquias statuum Croaticorum ... iam a multis praeteritis annis et temporibus restare). Bijedni « Acta comitialia, II, str. 171—172, 173—177. 44 Acta comitialia, II, str. 95. 47 Acta comitialia, II, str. 97. 4 « Acta comitialia, II, str. 276. 49 Acta comitialia, II, str. 307. 50 Acta comitialia, III, str. 157. 51 Acta comitialia, III, str. 254, 261. 264
