ARHIVSKI VJESNIK 16. (ZAGREB, 1973.)

Strana - 178

isprava iz 1498. g., u kojoj piše kako su u njemu franjevci već 30 godina.' Prema predaji oni su došli iz Ljubuškoga, a među njima je bio Pavao Jukić, kasniji vikar i gvardijan, poznat iz turskih isprava zaostroskog samostana kao »papaz Svete Marije«. Franjevci su bili povezani s velikaškom porodicom Vlatko vi ć-Jurjević u sudbonosnim vremenima turskih prodora na tom području. Jedan od osmero braće Vlatko vica, Augustin, bio je čak i franjevac, ali je nakon pada Hercegovine (1482) napustio red i stupio u tursku službu. Time je spasio očinsku baštinu, koju mu je nova vlast priznala kad je oko 1492. g. zavladala Gornjim primorjem. Augustin je čak zaostroškim fratrima ostavio zemlje oko samostana u nahiji koja se po njemu zvala »Fraaugustin«.

7 Međutim, nakon Augustinove smrti (oko 1498) Juraj Marković-Kačić priznao je tursku vlast te ostao i dalje knez Krajine. Približavanje Kačića stvarnom gospodaru, čini se, nastojali su iskoristiti pobjegli augustinci. Oni su poveli parnicu protiv franjevaca da im vrate njihovo staro prebivalište. Parnica se vodila na civilnom sudu, i franjevci su se žalili sve do sultana Bajazita, ali i na crkvenom sudu, i augustinci su se tužili sve do pape Aleksandra VI.

8 Stvarnost je ipak odlučila spor u korist franjevaca. Oni su uza se imali Vlatkoviće, koji su im pred turskim sudom priznali Augustinovu darovnicu. Osim toga, zaostroški su franjevci pripadali provinciji Bosne srebrne, priznatoj vjerskoj organizaciji, te su bili manje opasni turskoj vlasti od izbjeglih augustinaca, tim više što je turski princip bio da se crkve ostavljaju u vlasništvu onih koji su ih držali u vrijeme osvajanja. Pod turskom vladavinom franjevci su se snalazili i djelovali među narodom. Samostan je neko vrijeme bio sjedište redovničke pokrajine — kustodije.

9 Njegova je crkva postala ugledna a franjevci poštovani jer su zaštićivali okolni narod kod turskih vlasti. Kako je Primorje bilo pogranični kraj, samostan je bio pod udarcima trajnoga »malog« rata. Tako se zna da su ga Hvarani i Bračani, mornari u mletačkoj službi, poharali sa ciparskog rata (1570—1573),

10 a stradao je i od uskoka koji su napadali Krajinu, pa i Neretvu, jer su neki od Kačića stupili u mletačku službu i borili se protiv njih. Stoga je došlo do obnavljanja crkve i samostana te podizanja kula za obranu.

11 Obnovljeni je samostan bio toliko skladan da ga je Pavao iz Rovinja pohvalio 1640. g. kao najljepši u cijeloj provinciji.

12 Samostan je ponovno nastradao za kandijskog rata (1645—1669), kad su se franjevci skupa s narodom digli protiv turske vlasti i pristupili Veneciji. U nedostatku vojne snage bili su prisiljeni pobjeći na Hvar, u Sućuraj, gdje su kasnije u uvali Gubavac podigli prebivalište (hospi* AFSZ, Turski spisi, 5. Spis je objavio K. Jurišić, Katolička crkva na Biokovsko-neretvanskom području u doba turske vladavine, Zagreb 1972, str. 279—280. 7 H. Sabanovič, Bosanski pašaluk, Naučno društvo NR Bosne i Hercegovine, »Djela«, knj. XIV, Odjeljenje istorisko-filoloških nauka, knj. 10, Sarajevo 1959, str. 189—191. 8 J. Stipančić, Franjevci i samostan u Zaostrogu, »Hrvatska straža«, Zagreb, 1/1929, 89, str. 5. K. Jurišić, Katolička crkva, n. dj., str. 84—85. 9 L. Wadding, Annales minorum, XV, Quaracchi 1933, str. 397. 10 K. Jurišić, Katolička crkua, n. dj., str. 87. 11 N. Bezić, Kule u Makarskom primorju, »Makarski zbornik«, I, Makarska 1970, str 327 328. 12 S. Zlatović, izvještaj o Bosni god. 1640. o. Pavla iz Rovinja, »Starine JAZU«, knj. 23, Zagreb 1890, str. 17. 178