ARHIVSKI VJESNIK 15. (ZAGREB, 1972.)
Strana - 93
metoda. Međutim, sistem ortografije u srednjem vijeku tako nam je dobro poznat da mi — osim u izuzetnim slučajevima — ipak tražimo u prvom redu misao i izraz, dok za način kako je tekst prezentiran u originalu imamo relativan interes. Najčešće je taj način zajednički svim suvremenim pisarima ili čak piscima. Talijanska egdotična teorija prihvatila je vrlo rano egdotičke principe njemačke škole, a u prvom redu redaktora MGH. Već 1906. izlaze kodificirane norme za publiciranje izvora pod naslovom Norme per le pubblicazioni dell' Istituto storico italiano. u U posljednje vrijeme značajan teoretski doprinos problematici egdotike dao je Alessandro Pratesi. Usku vezu paleografije i egdotike naglasio je u studiji Quomodo palae* ographica ratio ad textuum emendationem sit adhibenda. 15 U raspravi Una questione di metodo: Vedizione délie fonti documentaries sugerira vrlo praktična rješenja. Armando Petrucci u članku Vedizione delle jonti documentarie: un problema semper aperto daje presjek historijskog razvoja ove discipline u XX stoljeću. 17 Ovima možemo dodati i norme za publiciranje namijenjene Papinskom institutu za kršćansku arheologiju. 18 Ovdje ćemo napomenuti i raspravu Zlatka Tanodija, profesora na Sveučilištu u Cordobi (Argentina), pod naslovom Ediciones de documentas historicos. 19 Autor razlikuje tri struje: konzervativnu (literal), modernu (modernizada) i umjerenu (literal modificada). On je u stvari formulirao faktično stanje na ovom polju, jer iako se stalno govori o dvjema metodama, tj. diplomatičkoj i interpretativnoj (kritičkoj), postoji u opredjeljenosti stručnjaka niz nijansi koje ih odvajaju djelomice od jedne ili od druge metode. To i jest razlog koji je dao poticaja da se izgradi jedan jedinstveni sistem ediranja s primjenom jedinstvene interpunkcije, ortografije, simbola i znakova. Razumije se da je za to potreban dogovor koji će osnovne principe prihvatiti kao međunarodnu konvenciju. Izuzetno mjesto u teoriji egdotike, a naročito one koja se odnosi na pitanja ediranja diplomatičkih izvora, zauzimaju poljski teoretičari. Treba pregledati časopis Historijskog instituta Poljske akademije nauka »Studia zrôdloznawcze (Commentationes)« da se vidi s kakvom pažnjom oni prilaze tom problemu. Tu je izašao nakon 1957. veći broj temeljitih rasprava. U prvom redu treba istaknuti već citirani članak Brygide Kürbisöwne o ostvarenjima i načelima izdavanja historiografskih izvora. Pored izvanrednog prikaza razvoja egdotike u Evropi, a posebno u Poljskoj, ona je dodala svom članku vrlo korisnu bibliografiju u vezi s tim problemom. U istom broju ovog časopisa Adam Wolff, daje pravi projekt s kodificiranim normama i simbolima za tehničku stranu izdavanja. 20 Pravi priručnik o čitavom procesu izdavanja arhivske građe napisao je Marian Fried14 Objavljeno u »Bollettino dell'Istituto storico italiano« 28 (1906), str. VII —XXIV. 15 A. Pratesi, Quomodo palaeographica ratio ad textuum emendationem sit adhibenda, »Latinitas« 1 (1953), Str. 137—140. 14 A. Pratesi, Una questione di metodo: Vedizione delle fonti documentarie, »Rassegna đegli Archivi di Stato« 17 (1957), 312—333. 17 »Rivista storica italiana«, a. LXXV, fasc. I, str. 69—80. 18 L. C. Mohlberg Norme per le pubblicazioni del Pont. Istituto di Archeologia Cristiana, Città del Vaticano 1942. 19 Aurelio Tanodi, Ediciones de documentos historicos. Normas para transcripcion y edicion de documentos historicos, Cordoba (Argentina) 1957. 20 A. Wolf, Projekt instrukcji wydawniczej dla pisanych žrodel historycznych do polowy XVI wieku. »Studia zrödloznawcze« 1 (1957), str. 155—181. 93
