ARHIVSKI VJESNIK 15. (ZAGREB, 1972.)
Strana - 90
terijala princip kritike vanjskih i nutarnjih karakteristika isprave koje je uspostavio J. J. Mabillon, dotle u drugom Lachmannovu periodu prevladava princip primjene genetičke metode na kritiku teksta. Doduše, mora se raglasiti da je i sam J. J. Mabillon odstupao od principa istinitosti najstarijeg teksta, pa se često citiraju njegove riječi: recentiores non semper détériores. To se osobito moglo primijeniti na kritiku teksta kodeksa djela klasičnih pisaca, jer je kopija jednog rukopisa iz XV stoljeća, koja je nastala po predlošku nekog rukopisa iz IX stoljeća, mogla biti bliža originalu nego neka kopija iz XII stoljeća. Koliko god pristaše Lachmannove škole zastupaju princip objektivne kritike, mora se naglasiti da je njihov pristup tekstu zaista suviše arbitraran, odnosno suviše smion. Osim toga njihovo povjerenje i sigurnost koju pokazuju prema ispravljenom tekstu nikako nije dokaz objektivne spoznaje. Stoga se počinju javljati protivnici Lachmannove škole, kcji zastupaju krajnju obazrivost u pogledu uspostavljanja originalnog teksta, a posebno u pogledu klasificiran ja rukopisa po shemi genealoškog stabla. Taj stav prvi je zauzeo (1920) izdavač starofrancuskih tektsova J. Bédier, i to u drugom izdanju epa Lai d'Ombre. Njime počinje podvojenost između grecista i latinista s jedne strane i izdavača starih tekstova pisanih narodnim jezikom s druge strane. Ovi posljednji zastupaju mišljenje da se ne smije dirati u tekst osim kada se radi o evidentnim pogreškama, tj. o lapsusima, a kao osnovni tekst treba uzeti onu kopiju koja najbolje odražava duh i vrijeme autora, a to je tzv. »manuscrit de base«. Zastupnici ovakvog izdavanja opravdavaju svoj stav činjenicom da će samo na taj način čitalac čitati tekst koji je najbliži vremenu postanka, a ne proizvod nekog filologa. Tako započinje treći period u povijesti egdotike, koji s obzirom na relativizam njegovih protagonista u pogledu mogućnosti klasifikacije i uspostave originalnog teksta nazivaju periodom relativizma. Osnovna je misao čitave ove grupe teoretičara, u koju spadaju J. J. Hartmann, zatim dom H. Quentin i Louis Havet, da ne postoji jedan opći postupak koji bi se primijenio na sve slučajeve. To je jednostavno izrazio J. J. Hartmann: »Non potest ars critica certis definiri ac constringi legibus.« 7 Dom H. Quentin svoju metodu temelji u prvom redu na varijantama u kojima se rukopisi ili slažu ili suprotstavljaju, pa mu je zajednička pogreška (faute commune) kriterij zajedničkog porijekla. U svakom slučaju potrebno je posvetiti više pažnje vanjskim karakteristikama rukopisa, kao što su njegova povijest, provenijencija, materijalni sastav, ornamentacija. To je opća misao svih kasnijih teoretičara. Ali mora se naglasiti da utjecaj Lachmannov nije sasvim nestao, pa su neki zastupali umjereni kompromis između svih tih teorija. Daljem razvoju teorije kritike teksta i egdotike mnogo je pridonio novim pogledima P. Maas, koji je razradio teoriju o korupciji teksta. Pogreške on kategorizira prema njihovu značenju, tj. prema tome kako nam mogu pomoći pri uspostavi srodstva rukopisa. To su: err or es significativi (Leitfehler), errores coniunctivi (Bindfehler) i errores separativi (Trennfehler). Prve su pogreške koje su karakteristične za više rukopisa, druge one koje ih izričito povezuju, a treće one koje izričito govore o drugom podrijetlu, pa ih odvajaju s obzirom na postanak. Konačno, među teoretičarima kri7 J. J. Hartmann, Ars critica quid slbl habeat et qua utatur ratione, »Mnemosyne« 48 (1920). Citat iz radnje Br. Kurbisowne, str. 59. 90
