ARHIVSKI VJESNIK 15. (ZAGREB, 1972.)
Strana - 282
na zemlju izvan Astareje, proglašavala kmetskim. Koliko daleko ide to robovanje nestvarnoj konstrukciji dovoljno je pokazati na njenim vlastitim primjerima. Kad piše o težaštini poziva se između ostalog na ugovore koji se tiču posjeda na Ugljanu i Crnorn. Oni se nalaze izvan Astareje (sporan je Ugljan). Kad tobože nastoji argumentirati kmetske odnose u zadarskom distriktu tad se opet poziva na ugovore sklopljene za obradu zemlje u Crnom i Ugljanu (259—268). Kako se dakle može održati njen kalup: Astareja == težaština, izvan Astareje = kmetstvo kad se po njenim primjerima i izvan Astareje sklapaju težački ugovori? Autorica upada u proturječnosti, kao npr. »Iz teksta ovog ugovora jasno proizlazi da je dalmatinski kmet u XIII st. slobodan, tj. da smije napustiti zemlju i da mu je osigurana libera migratio« (264). Malo dalje: »Vezanost kmeta za zemlju koju obrađuje postaje u dalmatinskom kolonatu jedna od najhitnijih karakteristika. Samo u vrlo rijetkim slučajevima vlasnik zemlje će pristati da se kmet iseli s njegove zemlje« (267). Što je dakle s kmetom: da li je slobodan ili je vezan uz zemlju? Da li su kolonat i kmetstvo ista kategorija? Beuc je točno uočio da su slijedeći elementi bitni za utvrđivanje kmetskog odnosa u zadarskom distriktu: »useljenje kmeta smatralo se jednom od bitnih obaveza za postojanje kmetskog odnosa«, zatim »da je status kmeta uključivao obradu zgona i gospodarevog vinograda te vršenje kurirske službe kao i davanje honorancija« (Beuc 569, 571). N. Kl. nije navela ni jedan izvor na temelju kojeg bi se vidjelo da su njeni »kmetovi« obrađivali zgon. Zato njeni primjeri nisu i ne mogu biti dokazi kmetskih odnosa, jer nedostaju bitni elementi za određivanje takvog odnosa. Moramo upozoriti da je Beuc svoju definiciju kmetstva potvrđivao najviše podacima iz »Zadarski katastik 15. stoljeća« (objavio ga S. Antoljak, Starine 42, 371—417) i izvora »Hrvatsko običajno pravo od godine 1551. i 1553« kojeg je objavio Lj. Thallôczy (GZMBiH XVIII, 1906, 17—36) Barada (149—177). Taj se izvor odnosi na pravne prilike hrvatskog područja od Knina do Nina, a sastavljen je u Novigradu. U njemu se kaže da se opisuju običaji »uz koje prianjaju naši šukundjedovi, pradjedovi i djedovi«. Unatoč toj očitoj starini tih pravnih običaja, ne bi smo ih mogli primijeniti na zadarsko područje prije nego su Novigrad, Ljubač i Nin potpali pod zadarski djelokrug i uključeni u područje Zadra nakon 1409. godine. Isto tako je Beuc najvažnije elemente kmetskih odnosa crpio iz navedenog katastika i to iz odredaba koje su važile u distriktu castruma Vrane i castruma Ljubača. Budući da su ti distrikti potpali pod Zadar u XV st., nakon 1409, mogli bi smo se pitati koliko smijemo odnose iz tih distrikta primjenjivati na zadarski distrikt? Po mojem sudu izrečenom još 1968 (ZČ 82) u zadarskom distriktu sve do XV st, dok se Zadar nije proširio na Vranu, Novigrad, Nin, Ljubač, nema kmetstva ne samo u onom dijelu distrikta koji obuhvaća Astareju (linija Diklo —Bokanjac— —Bibinje) nego i onom dijelu distrikta koji je izvan Astareje; Naime granice zadarskog distrikta u XII st. idu od rta Skale —sredina bokanjačkog blata —Zemunik —Babin dub —Gorica —Vrbica —Filijakov (Beuc, 529). Distrikt je veći od Astareje. Kmetsvo se u zadarskom distriktu javlja u XV st. Jedan od dokaza postojanja takvog proizvodnog odnosa jest odluka zadarskog kneza Luke Trona iz 1431. u kojoj se kaže da su kmetovi 282
