ARHIVSKI VJESNIK 15. (ZAGREB, 1972.)

Strana - 275

obrađivati zemljo vlasničku carinu. Zato jer je dobio zlaticu zemlje za vrt, daje godišnje darove, poklone gospodaru. Polovnik daje naprotiv gospodaru dio ploda, ne radi besplatno na carini. Definicije su jasne i određene. Vlastela u Dubrovniku bili su nosioci gospodarskog života. Osobito su bili angažirani u pomorstvu, trgovini i novčarstvu. Oni su i najjači zemljovlasnici, tako da gotovo sva zemlja od XIV st. dalje je u njihovim rukama. Oni su nosioci političke vlasti, klasa koja vlada. Kroz Veliko vijeće, koje je skupština sve punoljetne vlastele, donosili su zakone koji su čuvali njihove političke, gospodarske, klasne interese. (To općenito rade sve klase koje su na vlasti do danas). Iz redova vlastele birali su se organi vlasti, sudstva, uprave i državnih službi. Kao najjači zemljo vlasnici donosili su zakone koji su štitili njihove zemljovlasničke interese. To je očito ako se pogledaju odredbe o uređenju Pelješca, gornjih dijelova Astareje, Primorja, Konavala nakon njihova priključenja Dubrovniku. Istodobno određivali su uvjete agrarnih, proizvodnih ugovora koje su sklapali zakupnici i kmetovi. Određivali su visinu nadnica nadničarima u poljoprivredi. Pri tome su postupali onako kako im je u datim situacijama najbolje odgovaralo. Neki put su bili liberalniji, drugi put krući prema zakupnicima i kmetovima. Predstavnik vlasti u izvangradskim područjima bio je knez (comes) isključivo vlastelin. Videći takvu organizaciju vlasti u kojoj vlastela drže sve niti uprave i sudstva tvrdio sam da zemljovlasnik, najčešće vlastelin, nema neposredne sudske jurisdikcije nad zakupnikom, kmetom ili nadničarom. Svi oni podliježu redovnom sudu države, a ne neposredno vlastelinu, zemljovlasniku. Međutim, praksa je drugačija. Ako neposredni obrađivač učini neki prekršaj, npr. ne izvrši u potpunosti točke ugovora prema zemljovlasniku, prva sudska instanca bio je ladanjski knez, vlastelin. On je presuđivao štiteći zakon kojeg je on kao vlastelin i zemljovlasnik izglasao u Velikom vijeću štiteći interese čitave posjedničke klase. Ako je prekršaj bio teže naravi išlo se pred suca u grad. Tamo su sudili isključivo vlastela, koji su između ostalog i zemljovlasnici. Zbog takve situacije gdje su vlastela kao predstavnici vlasti, a ujedno kao najjači zemljovlasnici, vršili sudsku jurisdikciju nad izvangradskim stanovnicima, koji su u najvećem broju zakupnici ili kmetovi, napisao sam sljedeće: »Nema sudske jurisdikcije zemljovlasnika nad neposrednim obrađivačem, ali postoje zakoni i vlasteoska vlada sastavljena od zemljovlasnika koji bdiju nad radom obrađivača i njegovim obavezama. Te su obaveze sastavljene u interesu najmoćnijih zemljovlasnika — vlastele. Oni preko organa vlasti u kojima sami djeluju vrše indirektnu jurisdikciju. Na relativno malom području Dubrovačke Republike gdje su vlastela brojna nije ni potrebna neposredna jurisdikcija zemljovlasnika, jer je državna kontrola isto što i vlasteoska, odnosno zemljovlasnička« (ZC 81). N. Kl. je smatrala potrebnim da se naruga toj konstataciji. »Ove su tvrdnje o jurisdikciji koja je tobože sad potrebna, a sad nepotrebna toliko netačne da se uopće ne mogu pobijati. Tipične su za onoga koji ulazi u definiciju pojmova a da sam nema prije toga jasnu predstavu o njima« (253). !>f**M Kad N. Kl. bude proučila državno i sudsko uređenje Dubrovačke Republike, ispitala zemljovlasničke odnose, pronašla koja je klasa najjači zemljovlasnik, koja klasa drži vlast, donosi i odredbe, sudi itd., tad će 275