ARHIVSKI VJESNIK 15. (ZAGREB, 1972.)

Strana - 273

seljaka koji prodaju zemlju kao svoje vlasništvo. Proglasio sam ih slobodnim seljacima, jer u kasnijim stoljećima takvih slučajeva više nije bilo. Slično kao što već u XIV st. na Pelješcu, gornjim dijelovima Astareje, Primorju, a u XV st. u Konavlima gotovo nije postojao slobodan seljak koji je imao vlastite zemlje. Ona je u pravilu sva bila u rukama vlastele, a nešto malo crkve, pučana i općine. Napisao sam: »Kriterij po kojem smo odlučili da neke ljude i obitelji smatramo slobodnim seljacima bio je: ako žive na selu i tamo imaju svoju kuću i vlastitu zemlju, odnosno ako kupuju (ili prodaju) kuću i zemlju, a nismo pronašli u dokumentima da su nečiji zakupnici, kmetovi ili da su obrtnici ili nešto slično, smatrali smo da se radi o slobodnim seljacima« (ZČ 95). Kriterij je jasno postavljen: pod slobodnim seljakom smatram seljaka koji je neograničen zemljo vlasnik i živi isključivo na zemlji. U tu kategoriju jasno nisam uključio zakupnike i kmetove jer nemaju vlastite zemlje, premda su osobno slobodni. Osim toga »vezani« su ugovorom prema zemljovlasniku. Obrtnik, zato jer je obrtnik, ima svoje glavno zanimanje, zato nije seljak, što ne znači da nije slobodan i da ne mora imati zemlju. Ali, on ne živi isključivo od zemlje. Evo teksta N. KL: »Primjeri koji tobože govore o »slobodnim seljacima« — to su kupoprodajni ugovori iz XIV st. pokazuju da Lučić uopće ne vidi tadašnje dubrovačko društvo, a još manje razabire kakvi su agrarni odnosi. Osim toga njemu su potpuno nejasni i pravni odnosi, jer ne shvaća da je svaki districtuâlis — znači stanovnik općine izvan gradskih zidina — isto takav »slobodan čovjek« kao i njegovi tobožnji »slobodni seljaci«. Ta na području svih jadranskih općina težak je kao i kmet pravno slobodan čovjek i može slobodno kupovati i prodavati nekretnine. Slabost argumentacije povećava Lučićeva tvrdnja da su ti seljaci slobodni zato što on nije našao nikakve podatke o njihovom »neslobodnom stanju«. Prema Lučićevoj shemi »slobodnih ljudi« morali bismo zaključiti da kmetovi, nadničari, zakupci itd. nisu slobodni ljudi« (252). Primjedbu da ne vidim tadašnje društvo i ne razabirem kakvi su agrarni odnosi ubrajam u gole proizvoljnosti. Ako se u mojim radovima ne vidi tko čini dubrovačko društvo, imam pravo sumnjati u objektivnost znanstvenog rada N. KL, ili njoj nisu jasni pravni pojmovi i proizvodni odnosi. Districtuâlis — stanovnik izvangradskog teritorija dubrovačke komune ima svojih obaveza prema komuni. Npr. održavati u redu putove da budu prohodni, ne praviti štete tuđim nasadima, ići u rat kad ga se unovači, tražiti pravdu na sudu, sudjelovati u tzv. narodnim zborovima, udruživati se u svoje vjerske organizacije, bratovštine i si. U tome nema razlike da li je netko zakupnik, kmet ili nešto slično. Svi su oni pravno jednaki stanovnici distrikta. Međutim, po svojim zanimanjima i proizvodnim odnosima prema zemljo vlasnicima, svojom privrednom djelatnošću razlikuju se. Oni se mogu baviti svim granama gospodarstva, ali u Astareji, kao i u drugim krajevima Republike, seljaci nemaju vlastite zemlje. Ako sam u XIV st. uspio pronaći nekog seljaka koji je zemljovlasnik, a nije bio prisiljen biti nečiji zakupnik ili kmet — smatrao sam da je slobodan seljak u pravom smislu riječi. Budući da nigdje nisam napisao da zakupnik, kmet ili obrtnik živi u »neslobodnom stanju« zato jer je zakupnik, kmet ili obrtnik, N. Kl. je tu izreku sama napisala, proglasila »mojim« tekstom i počela ga kritizirati. Iz moje definicije nigdje se ne da JQ Arhivski vjesnik 273