ARHIVSKI VJESNIK 15. (ZAGREB, 1972.)

Strana - 188

punu predgovoru I sveska, s najnovijim dostignućima nauke u obradi teme kojoj je izdanje posvećeno. U hrestomatijama koje donose veći broj heterogenih spisa može svaki spis imati svoj kratki predgovor, koji će sadržavati i historijski dio (dakle, elemente uvoda). Ako je potrebno, kazat ćemo u predgovoru i kako se treba služiti pojedinim dijelovima kritičkog (naučnoinformativnog) aparata. Logično je da će predgovor i uvod biti kraći i jednostavniji u naučno-popularnim izdanjima i hrestomatijama. Predgovor u hrestomatijama treba sadržavati i kratke metodske upute nastavniku kako da u nastavi iskoristi objavljene dokumente. 98. NAPOMENE (BILJEŠKE, PRIMJEDBE, KOMENTAR, OBJAŠNJENJA). Napomene se mogu odnositi na cijeli dokument, ili na grupu spisa, no najčešće se odnose na jedno mjesto u tekstu. Zadaća im je da pomognu čitaocu svestrano shvatiti sve podatke iz objavljene arhivske građe. Osim toga, u napomenama se mogu donijeti dopunske indikacije o tome gdje treba tražiti dalje dokumente, a prema tome i nova saznanja 0 temi kojoi ie posvećena publikacija izvora. Količina napomena ovisit će dakle, o »težini« objavljenog dokumenta i vrsti izdanja. Dijele se u dvije velike skupine: tekstualne i sadržajne napomene. Preporučuje se, da se napomene donose na dnu stranice, i to odvojeni odlomak za tekstualne, a onda opet novi odlomak za sadržajne napomene. Sistem označavanja mjesta n tekstu za koje postoji bilješka i samih bilježaka također je poželjno da bude dvostruk: npr. mali brojevi 1)2,3 za sadržajne napomene, a mala slova a

'

b

'

c za tekstualne. Napomene se redovno Štampaju na dnu stramce, ali katkad je zgodnije donijeti ih iza dokumenta ili čak na kraju zbornika. 99. TEKSTUALNE NAPOMENE. Daju se većinom u ovim slučajevima: — kad treba obrazložiti zašto je za objavu izabrana baš ta varijanta, redakciia ili verzija teksta; — kad treba uputiti na postojeće druge varijante i verziie teksta; — uz nečitka, oštećena i rekonstruirana miesta u originalu; — uz potcrtana. dodana, premetnuta itd. mjesta u originalu; -— uz obrazloženje datiranja što ga je izvrš'o izdavač; — uz izdavačeve tvrdnje o autoru ili mjestu nastanka dokumenta ako su oni bili nepoznati ili sumnjivi: — općenito uz sumnjive i deformirane dijelove originalnog teksta; — općenito uz slabo razumljive riječi i rečenice, aluzije, igre riječima i si.; — ako treba uputiti gdje se nalaze srodni tekstovi; —• uz specifične termine. Langlois i Seignobos, o. c. (— L'Histoire), 1274, kažu da najpraktičniji 1 najsuptilniji sistem tekstualnih napomena imaju papirolozi (stručnjaci koji se bave proučavanjem i izdavanjem originalnih grčkih i rimskih tekstova, sačuvanih na listovima papirusa). Ako u napomene (»pod crtu«) dolazi tekst iz originalnog dokumenta, treba ga — najbolje nešto većim tipom slova — i grafički razlučiti od izdavačeva teksta. 188