ARHIVSKI VJESNIK 15. (ZAGREB, 1972.)

Strana - 170

Riječi se pišu skupa ili odvojeno po danas važećim pravilima dotičnog jezika. No ako je neka grafija koja odstupa od današnje norme već tradicionalna, nećemo u nju dirati. U tekstovima XVI stolj. mislim da se može zadržati originalna grafija, npr. »Stadt Richter« umjesto »Stadtrichter«, jer i ruska Pravila

..., t. 62, predviđaju mogućnost da se sačuvaju pravopisne osobitosti dokumenata do kraja XVIII stoljeća. Ako je izdanje namijenjeno lingvističkim istraživanjima, treba ga i štampati odgovarajućom starom grafijom. U izdanju se provodi suvremena i logička interpunkcija, a u tekstovima na klasičnim (»mrtvim«) jezicima ostaje gramatička.

83 Dijelovi originalnog teksta koji su pisani velikim slovima reproducirat će se i u izdanju velikim slovima. Vrlo korisne napomene o odnosu pravopisnih i jezičnih karakteristika u starijim, osobito literarnim tekstovima daje Berislav Nikolić u članku O nekim pitanjima kritičkog izdavanja srpskih pisaca.

8

* Njegovi zahtjevi mogu se ukratko formulirati ovako: ne smijemo dopustiti da moderniziranjem pravopisa moderniziramo i piščev jezik. Slično kaže i Gerhard Schmid (o. a). Ako se radi o vlastoručnim zapisima poznatih ličnosti, ili ako postoji neki drugi dovoljan razlog, neće se u izdanju modernizirati pravopis originala. Može se desiti da su, npr., dokumenti XIV i XV stoljeća prepisivani u XVI stoljeću u neki zbornik, i to, naravno, ortografijom koja je vrijedila u XVI stoljeću. Poslije svestrane analize okolnosti i namjene izdanja odlučit će se izdavač u takvom slučaju koji će način transkripcije ili transliteracije odabrati, da li diplomatički ili interpretativni. Doduše, Seleznev

85 kaže da u takvom slučaju treba primijeniti pravila za izdavanje dokumenata XVI st., što po ruskim Pravilima

..., t. 64, znači da treba »slova koja se više ne upotrebljavaju zamijeniti slovima koja su danas u upotrebi, npr. ^ =' »ps«, a inače prema t. 62 »treba zadržati posebnosti ortografije originala«. Naravno da se jezik originala ne smije nedosljednom transkripcijom previše modernizirati, a pogotovo ne arhaizirati. Ne smiju se nasilno ispravljati autorove nedosljednosti u grafiji, osim ako nije očito da su nehotične pogreške. Posebna vrsta transkripcije je dešifriranje teksta koji je pisan pomoću neke šifre. Samo dešifriranje ne spada u problematiku ove radnje, pa se zato ovdje o njemu neće govoriti.

86 Važno je za izdavača samo jedno pravilo, koje općenito vrijedi za. sve tekstove kod kojih je moguće više vjerojatnih čitani a originala: u izdanju treba svakako donijeti i faksimil originala da svi korisnici mogu provjeriti ispravnost dešifriranja. U ko83 Milosevic, o. c., I Langlois-Seignobos, o. c. (= L'Histoire), stupac 1273. 84 »Naš jezik«. XV (1966), str. 114—117. 85 O. c, str. 102. 88 Najavljena je knjiga E. Huttenhaina Lehrbuch der Kryptologie des Mittelalters und der frühen Neuzeit in Deutschland, koja će predstavljati »posljednju riječ tehnike« na polju dešifriranja historijskih tekstova. Postoji i najava izdavačke kuće Oldenbourg iz Münchena da će 5, svezak »Enzyklopädie der geisteswissenschaftlichen Arbeitsmethoden pod naslovom Methoden der Philologie. Probleme der Übersetzung sadržavati poglavlje Methodology of the study of Writing and Decipherment I. J. Gelba. 170