ARHIVSKI VJESNIK 15. (ZAGREB, 1972.)

Strana - 162

uvukle neke linije kojih na originalu nema ili da možda nisu izostali neki elementi koji se nalaze na originalu. Ako redaktor primijeti kakvu grešku, poduzima mjere da se kliše popravi. 34. NAČELA PUBLICIRANJA PEČATA. U publiciranju pečata najveći dio problema leži u izradi dobre fotografije koja će poslužiti kao predložak za kliše. Pečat je reljefni objekt, pa ga pri snimanju treba tako osvijetliti da se izbjegnu nepotrebne sjene na snimku. O fotografiranju pečata vidi u »Arhivistu« 1964, 1—2, str. 144—146, a o opisivanju pečata ibid. str. 138—142. Izdavač može iz citiranih preporuka o opisivanju pečata odabrati one elemente koji su mu za konkretno izdanje najpotrebniji, i od njih složiti legendu za svaki objavljeni pečat. Inače vrijede za sastavljanje legende uz objavljene pečate, mutatis mutandis, sva pravila kao i za legende uz dokumente (v. poglavlje 89. ove radnje). Prezentacija tekstova arhivskih dokumenata 35. OPĆA NAČELA PREZENTACIJE TEKSTA HISTORIJSKOG IZVORA. Od starosti arhivske građe što je izdajemo i od tipa izdanja u kojem ćemo je objaviti ovisi kako ćemo njen tekst prezentirati korisnicima. No u svakom slučaju moraju stilističke i fundamentalne jezične osobine originalnog dokumenta biti sačuvane. U uvodu, komentaru ili napomenama moramo upozoriti čitaoce ako sumnjamo ili ako iz drugih vrela pouzdano znamo da je dotični tekst npr. ublažen — preoštre revolucionarne misli su iz njega izbačene pred samu definitivnu redakciju — ili da je pretrpio kakve druge značajne promjene. Moramo računati s činjenicom da nisu samo čisti historičari korisnici onih spisa što ih izdajemo; uz njh se mogu pojaviti npr. lingvisti i filolozi, koji žele na njima proučavati jezik ili, npr., ekscerpirati iz njih sva lična imena koja su se davala ljudima u određenom periodu. Ako izdanja moraju poslužiti i kao baza za lingvistička istraživanja, logično je da se pravopis u njima neće smjeti bitno mijenjati i pojednostavljivati. Ako je glavna svrha izdanja u tome da bude upotrijebljeno kao materijal za lingviste i filologe, najbolje je napraviti faksimiliranu objavu. 36. NAČINI PREZENTACIJE ARHIVSKIH I OPĆENITO HISTORIJSKIH TEKSTOVA. Tri su glavna načina kako možemo prenijeti tekst originalnog povijesnog izvora u današnje štampano izdanje: faksimilirana objava, diplomatičku izdanje i naučno-kritičko izdanje. Koji će se od ta tri načina upotrijebiti, ovisi — kako je već više puta indirektno rečeno — od svrhe i cilja što se tim izdanjem moraju ostvariti. 37. FAKSIMILIRANA OBJAVA (IZDANJE FAKSIMILA TEKSTA). Logično je da je to jedini način za grafičke dokumente (fotografije,' geografske karte i druge ilustracije). U načelu se kao faksimili izdaju važnije povelje ili narativni izvori srednjega vijeka, osobito ako su i s literarne strane reprezentativni za nacionalnu kulturu (npr. Hrvojev misal). Ako je zbog karaktera spisa naročito naglašena potreba da svi čitaoci budu u prilici kontrolirati izdavačevu transkripciju, prijevod ili tumačenje, 162