ARHIVSKI VJESNIK 15. (ZAGREB, 1972.)

Strana - 152

Važno je ustanoviti u kakvom odnosu stoji tekst izvora s realnim događajima. Npr. da li je neki proglas zbilja objavljen u narodu, ili je ostao u konceptu? Izdavač mora znati da odabirući dokumente odabire zapravo podatke, pa čak i ocjene o historijskim činjenicama. Izvori će se gotovo uvijek moći podijeliti u primarne i sekundarne (očito je da sekundarni izvori samo prepričavaju ono što je prvi put, ili u izjavi sudionika, rečeno o nekom zbivanju). Friedberg (o. c.) razlikuje stupnjeve izbora građe za objavu: 1) iz vrlo obilnog materijala samo jedan fond ili jedna grupa akata 2) iz veće količine spisa samo neki važniji dokumenti 3) bitni odlomci iz jednog teksta. Prema tome, dokumenti izabrani za publiciranje ne smiju imati karakter slučajne grupacije; naprotiv, moraju predstavljati uzajamno povezani kompleks, koji prikazuje historijske događaje i pojave u njihovu razvoju.

53 rane. Ili se u zborniku publicira kopija dokumenta od kojeg drugdie postoji original, a to redaktor ne zna, pa prema tome i ne iznosi. Time je istraživač zaveden na krivi put i uskraćeno mu ie da upotrijebi sigurno točniji tekst originala. Ako je dokument više puta publiciran, treba ukazati najprije na njegovu nrvti oh*«™ jer je to potvrda kad je dokument uveden u naučnu upotrebu. Ako ie đokumpnt «r**1 put publiciran na osnovu kopije ili teksta u novinama, a kasnije ie objavljen i na osnovu originala, mora se spomenuti i ova kasnija objava. Kasnija preštam dokumenata se ne spominju, osim ako ne sadrže neke snecifičnosti u odnosu na prvu publikaciiu. Uvijek (svaki put) kad se dokument ponovno tiska, treba ga kolacionirati s originalom, jer se inače mogu duže vremena provlačiti razne deformaciie. nastale pri prijašnjim pripremama za štampu. Ako je to kolacioniranje iz bilo koje? rj"rtoea nemoguće, mora to redaktor spomenuti i reći: »Ovaj se spis objavljuie na osn«**" +oVctn njegove prijašnie objave u . . .«. Ipak treba napose istaknuti ako ie dokument prethodno bio objavljen u oeriodičnoj štampi. Na manju količinu već prije objavljenih dokumenata (u drugim izdanjima) može se ukazati u predgovoru, a ako ih je naročito ronr**", može im se posvetiti noseban pregled. Najjednostavnije je na ono mjesto trebao doći već prethodno objavljeni dokument staviti njegov kratki regest, u kojem, naravno, ne smile izostati navod gdje je on već prije štampan. Pojava da se jedan te isti dokument objavljuje paralelno — istovremeno u dva izdani a — nastaje najčešće zbog toga što se historiiski izvoH danas izdaju na osnovu nove teritorijalne podjele, a događaji su se zbivali u okviru stare teritorijalne nođ^ele. u kojoj su upravno-političke jedinice bile veće, pa je tako danas jedan arhiv>* podjednako značajan, npr., za dva ili tri nova kotara jer je izdan ü nekadašniem njihovu skimnom upravnom središtu. Paralelna publikacija sama po sebi nije neko veliko zlo. U opravdanim slučajevima treba je nastojati izbjeći, i to Mažući nešto više napora u koordinaciju među izdavačima za vrijeme preliminarnih radova na zbornicima građe. 53 Metodičeskoe posobie . . . , str. 45 Ovdje bismo mogli nadovezati neke misli iz stručne literature o pitanju da li treba objavljivati dokumente koji su pouzdano definirani kao falsifikati. Ako je falsifikat sasvim grub i ako po našoj procjeni ne sadrži ni zrno istine, onda, naravno, nema nikakvog smisla objaviti ga. No u praksi je taj slučaj rijedak. Uglavnom smo suočeni s falsifikatima koji na ovai ili onaj način ipak donose neke korisne informacije, bar o namjerama svog tvorca, ili o kasniiem staniu stvari, ili o vjerovanju određenog kruga ljudi o tome kakvi su se historijski doPađaii tobože odigrali u sferi u koju zasijeca ta krivotvorena isprava. Lihačev u članku K voprosu o poddelkah literaturnyh pamjatnikov i istoričeskih istočnikov u časopisu »Istoričeskij arhiv«, br. 6 za 1961, str. 145—150, kaže da ni udaljenost arhivskog dokumenta od događaja koji se u njemu opisuju, niti njegova tendencioznost, niti očito iskrivljavanje historijskih činjenica nisu još definitivne oznake falsikata. Sve ovo nabrojeno može biti indikacija da se radi ne o službenom dokumentu, nego o literarnom djelu. Krivotvorina je u određenim slučajevima kao neka prizma ili fotografski filter pred očima povjesničara: ne pušta mu da na događaj gleda direktno, nego očima sastavljača krivotvorene isprave. Kod falsificiranih spisa možemo izučavati motiv zbog kojeg su nastali; literarnu tehniku samog falsifikata; formule dokumenata koji nam se možda i nisu sačuvali (jer ih je krivotvoritelj prenio, ako ih je poznavao, u svoj proizvod). Jako je važno dokazati cilj radi kojeg je napravljen falsifikat. Naročito treba paziti kod raznih popisa i nabrajanja: moguće je da je falsifikator dopunio originalni popis svojim dodacima ili umecima. Zato je u načelu svrsishodno objaviti i falsifikate i sumnjive dokumente, ali petitom i odijeljeno od teksta ispravnih spisa (najbolje na 152