ARHIVSKI VJESNIK 15. (ZAGREB, 1972.)
Strana - 147
u tematska izdanja ako zamislimo da je tema »Hrvatska«. 39 Očita objava jednoga fonda može u stvari biti tematska ako su izvori za tu temu sačuvani samo u jednom fondu dotičnog arhiva. Izdavač koji želi izabrati odgovarajući tip, oblik, podtip i medij za svoju publikaciju arhivske građe mora pred sobom jasno vidjeti svrhu što je izdanje treba ispuniti; publiku ikojoj je namijenjeno; konkretiziranu temu izdanja, u obliku određenih pitanja i problema; prednosti, nedostatke i specifičnosti svakog tipa, itd.; koliko to izdanje može i mora biti iscrpno; financijske i tehničke mogućnosti izdavačke kuće. Naravno da mora poznavati i specifičnosti pojedinih vrsta historijskih izvora — npr. u memoarima pisci često lažu 40 — ali to spada u historijsku kritiku, i u to neću ovdje ulaziti. Ako se planira da izdanja posluže lingvistima i filolozima, ne smije se u njima aktualizirati pravopis (ortografija, zapravo u konkretnom slučaju bit će bolje reći »način pisanja«, jer može biti i nedosljedan, »nepravilan«). Diplomatički i kritički treba izdavati i one dokumente o porijeklu kojih mora potrajati naučna dikusija. Razumljvo je da se ni u izdanjima srednjevjekovnih dokumenata neće aktualizirati ortografija, osim ako za to nema nekih naročitih razloga. 41 O izboru medija za objavu — problem se u praksi svodi na alternative »klasični tisak« i »mikrofilm« — govori Schellenberg u svom poznatom arhivističkom priručniku. 42 Klasičnim tiskom je najbolje objaviti arhivsku građu onda kada se ona odnosi na početke bilo koje stvari (tj. kad ima fundamentalnu važnost za temu); kada se radi o javnim dokumentima, podijeljenim u mnogo serija, koji se publici moraju prezentirati u poretku što se razlikuje od njihova originalnog ili arhivskog redoslijeda. Spisi se moraju štampati i u slučaju da zahtijevaju opsežnije redakcijske zahvate i komentare, tj. ako sam tekst izvora nije dovoljan za razumijevanje događaja; ako spisi potječu iz različitih udaljenih arhiva ili nalazišta; ako su već citirani u drugim publikacijama (a to treba evidentirati). Mikrofilmski medij objave pogodan je za pripremu temeljnih izvora za nova područja naučnih istraživanja, u kojima nema napretka dok se širem krugu stručnjaka primarni dokumenti ne učine dostupnim. Mikrofilm treba primijeniti uvijek kada »ima vrijednosti i u tome da se historijski dokumenti reproduciraju onakvi kakvi jesu«, 43 jer nam »vjerna reprodukcija donosi duh dokumenta i vremena«. Cesto se izdanju na mikrofilmu pristupa iz financijskih razloga, jer nema dovoljno novca za štampanje. »Archivum« 1966. donosi na str. 75. sqq. kratak pregled izdavačke prakse u pojedinim zemljama: za koje tipove, oblike, podtipove (vrste) i medije se izdavači u konkretnim slučajevima odlučuju. V. ibid. o mikrofilmskim izdanjima na str. 76, a o tiskanim objavama na str. 90—91. 21. TRAŽENJE, SABIRANJE I IZABIRANJE DOKUMENATA ZA OBJAVU. PRIPREMNI RADOVI. Pošto je formulirao temu, izabrao tip, oblik, podtip i medij izdanja, pristupa redaktor evidentiranju svih posto39 Struktura ovog primjera po Friedbergu, o.e., str. 27. 40 Iz recenzije metodološkog priručnika za arheografiju, »Istoričeskij arhiv« 1960 br. 1, str. 225—229. 41 A. Matilla Tascôn, Arhivske publikacije, v. »Arhivist« 1964, br. 1—2, str. 88—91. 42 Na str. 242—243 srpskohrvatskog prijevoda. 43 Fred Shelley, The choice of a medium for documentary publication, »American Archivist«, oktobar 1969, str. 363—368. 147
