ARHIVSKI VJESNIK 15. (ZAGREB, 1972.)

Strana - 142

Opseg pojedinog izdanja arhivskih dokumenata može varirati od dugačke serije s nekoliko desetaka svezaka, preko zbornika srednje veličine do objave manjeg broja spisa u jednom broju časopisa i napokon do objave jednog samog kraćeg dokumenta, npr. u novinama. Tzv. tehnički oblik izdanja radije bismo nazvali medijem. 16. PODJELA IZDANJA S OBZIROM NA MEDIJ. Osnovno je grupiranje na tipografske i netipografske medije. Tipografski medij dijeli se na klasična uvezana izdanja i na izdanja u formi slobodnih listova; mali komentar potreban je samo uz ova posljednja. Npr. g. 1956. počeo je Mestni arhiv u Ljubljani izdavati »Gradivo za zgodovino Ljubljane v Srednjem veku« na nepaginiranim listovima, s očitom tendencijom da se korisnicima pruži mogućnost da svoj komplet očuvaju od zastarjevanja nabavljajući kasnije, eventualno izašle nadopune ili da slože listine po nekom drugom kriteriju, koji im više odgovara.

27 (Primjer, na žalost, nije u vremenskim okvirima ove radnje, ali mu je prednost što je domaći.) Od netipografskih medija nabrajaju autori na prvom mjestu mikrofilm, a zatim foto-album, dokumentarni film, gramofonsku ploču ili magnetofonsku vrpcu (orginalni glasovi iz perioda što ga zahvaća radnja morali bi teoretski biti očuvani samo kao pričanja sudionika u događajima prije 1848. — fonograf je konstruiran 1877). O mikrofilmskim zbornicima historijskih izvora vidi opširnije u poglavlju 19. 17. JEDNA VAŽNA SEKUNDARNA KATEGORIZACIJA NA PODTIPOVE PREMA STUPNJU PREZENTACIJE I OBRADE TEKSTA. Po Lihačevu glasi ovako:

28 1) Izdanja faksimila teksta, 2) Diplomatička izdanja, uglavnom srednjovjekovnih spomenika. Zadržava se originalna ortografija, što prvenstveno znači da se ne razrješavaju kratice. Tekst se reproducira i sa svim pogreškama svake vrste (ortografskim, sintaktičkim, itd.), a na pogreške se ukazuje u bilješkama. Problematika diplomatičkog izdanja vezana je većim dijelom uz metodologiju transkripcije i transliteracije, pa će biti tamo i obrađena (poglavlje 49), u prikazu egdotičke tehnike za srednjovjekovne dokumente. 3) Kritička izdanja, tekst kojih se — ako je potrebno — donosi u suvremenoj ortografiji, kratice se razrješavaju, a tekst se prema izvjesnim pravilima kontrolira. Oni njegovi dijelovi koji se pokažu kao neispravni ili falsificirani, izbacuju se (donose se eventualno u bilješkama). Ako za jedno isto djelo ili spis ima više izvora (predložaka), provodi se dokazivanje koji je od njih prvotni (arhetip), ili se drugim metodama uspostavlja tekst koji u granicama mogućnosti odgovara originalu, makar original bio pokvaren ili izgubljen. Budući da u ovoj radnji neću detaljnije izlagati kritiku teksta (v. poglavlje 22), treba još samo napomenuti da su u praksi kritička izdanja najbrojnija. Kao primjer kritičkog izdanja uzeti su u ovoj radnji u više navrata »Zaključci Hrvatskog sabora« što ih objavljuje Arhiv Hrvat27 A. Lj. Lisac u »Arhivistu« 1958, br. 1—2, str. 100—101. 28 Po povodu stat' i V. A. Cernyha o razvitii metodov peredači teksta istoričeskih istočnikov, »Istoričeskij arhiv« 1956, br. 3, str. 188—193. 142