ARHIVSKI VJESNIK 15. (ZAGREB, 1972.)
Strana - 136
pri sadašnjim tehničkim i ekonomskim mogućnostima većine država jedini odgovor »ne«, što ne isključuje mogućnost da se čovječanstvo jednog dana odluči da u određenom broju primjeraka reproducira sve svoje arhivalije do određene godine. U Holmesovoj diskusiji (ibid., str. 98) sugerira se da u načelu arhiv ne bi trebao publicirati dokumente dok oni nisu potpuno dostupni istraživačima, jer su istraživači skeptični prema selektivnim publikacijama. Štampano izdanje izvora mora sadržavati samo najvažnije dokumente, potrebne ne samo historičaru nego i pravniku, novinaru, profesoru i obrazovanom građaninu općenito. Baudot u diskusiji (ibid., str. 100) izražava mišljenje da najprije treba publicirati značajne privatne arhive (npr. državnika) jer su izloženi većim opasnostima i donose često više korisnih informacija za historičara nego strogo administrativni riokumenti. Takav pogled može se formirati u sredini gdje je vladao običaj da najviši funkcioneri (npr. prvi predsjednici SAD) odnose poslije isteka mandata predsjedničke spise kući. U našoj praksi postoji nekoliko načela na osnovu kojih se pripremaju kapitalne edicije arhivske građe. Prvo je kronološko: treba objaviti sve dokumente do određene godine, recimo do g. 1400. 10 Drugo je načelo »centralnih arhivskih fondova«, tj. fondova koji su nastali djelovanjem centralnih zakonodavnih ili izvršnih organa, kao što je npr. Hrvatski sabor, Hrvatsko kraljevsko vijeće i si. Misli se, naravno, samo na bitne serije iz tih fondova, kao što su zapisnici, legislativni akti i normativne odredbe. Tu smo već na granici s trećim principom: objavljivati treba onu građu koja se odnosi na što veći broj ljudi. To su u prvom redu zakoni i druge odredbe, urbari, regulacije, propisi, pravila i si. Pojam »centralnog arhivskog fonda« treba shvatiti elastično, već prema razini na kojoj se primjenjuje; za istraživače povijesti neke županije »centralni« je fond te županije. Četvrto je načelo da treba publicirati one dokumente koji donose što više informacija o temama koje su sada ili koje će po predviđanjima biti aktualne. Informativni potencijal shvaćam kao produkt dviju veličina: u izvorima se nalazi mnogo »običnih« podataka (npr. u spisima za povijest brodarstva na Savi i Kupi), pa je informativni potencijal značajan. Ili je podataka manje, ali su važniji (npr. pisma nekog političara mogu biti puna vijesti o privatnom životu, a tek usput sadržavati zakulisnu istinu o nekim prvorazrednim političkim događajima). Prema petom načelu treba objaviti dokumente koji su oštećeni i kojima prijeti opasnost da propadnu. Bilo bi najbolje da se to načelo ne mora nikad primijeniti. Moderna tehnika restauriranja toliko napreduje da će vjerojatno riješiti i najteže slučajeve te vrste. Šesto: ako u nekom teško pristupačnom, bilo domaćem, bilo inozemnom arhivu ima dokumenata za koje vlada velik interes među istraživačima, treba ih objaviti. Sedmo: ako su dokumenti pisani jezikom ili pismom koji su danas manje poznati (npr. turski), treba ih objaviti u prijevodu ili modernoj transkripciji. Ima i sugestija o pojedinim vrstama arhivalija. Gyözö Ember 11 kaže da bi arhivisti morali publicirati što više statističke dokumentacije. A. Lombardo 12 konstatira u Evropi tendenciju da se pretežno objavljuju 10 Poznata je rasprava o pitanju da li u diplomatičke kodekse trebaju ući in extenso i notarski spisi prije g. 1400. 11 »Archivum« 1966, str. 113. 12 Ibid., str. 104. 136
