ARHIVSKI VJESNIK 15. (ZAGREB, 1972.)

Strana - 134

s ostalim metodama koje iz prirodnih nauka prelaze u društvene

7 ide i standardizacija. Tako A. Lombarde kaže: »Pravila izdavanja (tj. historijskih dokumenata) moraju se normirati, i to sa svom znanstvenom strogošću, prema epohama i tipovima dokumenata.«

8 Ta pravila ne moraju predvidjeti svaku najsitniju pojedinost, nego je dovoljno da se postave opća načela za objavljivanje spisa, s razradom za glavna vremenska razdoblja, tipove izvora i jezike na kojima su sastavljeni.

9 7. HISTORIJAT NASTANKA PRAVILA ZA PUBLICIRANJE GRAĐE ovdje neće biti obrađen. Zainteresirani se mogu poslužiti tekstom objavljenim kod Friedberga, o. c, str. 22. i dalje. Poučan je i uvod u citirano »Metodičeskoe posobie po arheografii«. 8. OBJAVLJIVANJE KAO ZAVRŠNA OPERACIJA NA ARHIVSKOJ GRAĐI. To je konstatacija s kojom se slažu svi autori. Na spisima koji se objavljuju moraju do časa objave biti izvršene druge, »niže« arhivističke operacije. Tu se u prvom redu misli na sređivanje. No ako publiciranje shvatimo kao prezentaciju arhivalija korisnicima i usporedimo je s drugim načinima prezentacije npr. s onim pomoću vodiča kroz arhivsku građu u Arhivu Hrvatske, vidimo da postoji niz analognih predradnji u izradi vodiča pri izdavanju nekog fonda. U oba slučaja treba napisati historijat tvorca fonda, opaske o poslovanju njegove kancelarije, bibliografiju i kratku povijest samog fonda (kada je preuzet, škartiran i si.). Pregled sadržaja u vodiču odgovara po funkciji popisu objavljenih dokumenata u izdanju. No nisu sve publikacije dokumenata osnovane samo na jednom arhivskom fondu; kod tematskih publikacija dolazi do naročitog izražaja heuristika (nauka o pronalaženju) sa svojim permanentnim pitanjem: gdje pronaći srodne dokumente? (Rubrika u kojoj bi se govorilo o tome gdje se nalaze slični i srodni dokumenti dobro bi došla i u vodičima). Idealno bi bilo kad bi se već pri pohranjivanju u arhiv provjerila autentičnost svih spisa, a ne da se to čini (ako se čini) tek onda kad se priređuju za objavljivanje. Eventualni šifrirani spisi morali bi biti već prije dešifrirani, a ne da ih mora odgonetavati tek izdavač. Za volju teoretske potpunosti napominjem da bi kod uvezanih ispisa morlale biti pregledane d korice, da se utvrdi ne sadrže li možda neke starije rukopise što ih je knjigoveža upotrijebio kao sirovinu. Mogu ustvrditi da između obrade spisa za vodič i za štampanje razlika treba postojati samo u intezitetu: npr. ako se u vodiču prikazuje neki anonimni sastav, u praksi će vjerojatno samo arhivisti dotičnog arhiva pokušati odrediti autora, pa ako im ne uspije, ostat će spis kao anoniman; ako se odlučuje s tim istim spisom izaći pred javnost, pozvat će u pomoć i stručnjake izvan svog kolektiva da sudjeluju u identificiranju autora. Iz ovog kompleksa pitanja izdvaja se heuristika (kako kompletirati arhivsku građu predviđenu za tematsku objavu) kao specifičan problem pred izdavačem. 7 Npr. numeričke metode. 8 »Archivum« 1966, str. 104, 9 »Archivum« 1966, str. 74. 134