ARHIVSKI VJESNIK 15. (ZAGREB, 1972.)

Strana - 105

decorantur, ut ibidem invenimus ita retulimus, sed ad commodum lectorum ea currenti per pagellas oculo perquirentium, litteris italicis distinximus.« Time je predstavljena čitava koncepcija izdavača. Nema sumnje da se na taj način stječe sasvim vjerna slika dokumenta, a upotreba kurziva u traskribiranju vlastitih imena (osoba i mjesta) daje na prvi pogled uvid u sadržaj dokumenta. Ali isto tako možemo ustvrditi da ovako prezentiran dokument ne pruža nikakva saznanja ortografije koja ne bi bila otprije poznata svakome tko se bavi srednjovjekovnim izvorima. Odsutnost osobnog stava, izuzev apsolutne formalne vjernosti originalu, ogleda se i u priloženim regestima na kraju izdanja, koja su sasvim kratka, a vrlo često sastavljena-su doslovnim tekstom predloška. Izdavač u indeksu svojom praksom pristaje uz one koji predlažu da se broj uz natuknicu treba odnositi na broj dokumenta, a ne na broj stranice. Od tehničkih osobitosti indeksa treba istaknuti da se geografska imena pišu majuskulnim slovima, što daje vrlo korisnu preglednost. Pošto smo dali kratki povijesni pregled razvoja egdotičke teorije i njene praktičke primjene u nekoliko primjera novijih izdanja, htjeli smo pokazati tendencije suvremene egdotičke prakse. Ističući ono što posebno karakterizira ta izdanja, htjeli smo istaknuti problematiku izdavanja u prvom redu diplomatičke građe. Ako tretiramo pojedini dokument kao zasebni individuum, onda se može ustvrditi da u izdavanju diplomatičkih i narativnih izvora ne postoji neka bitna razlika. Jedan diplomatički dokument je u stvari jedna kronika u malome. Međutim, kada u nastavku ove radnje budemo govorili o principima aktualne egdotičke prakse, imat ćemo pred očima u prvom redu diplomatičku građu. Osim toga pri tome nećemo misliti na određenu vrstu diplomatičke građe, već ćemo pomišljati na jedan zbornik koji će u sebi uključivati svu navedenu problematiku. Treba na kraju ovog dijela upozoriti na još jednu činjenicu. Naime, postoji još jedan izvor o kojem ovdje nije bilo govora, a koji se gotovo i ne uzima u obzir kad je riječ o raspravama o izdavanju povijesnih izvora. To su izvori računskog karaktera, koji su u našoj eri izvanredno pojačanih studija ekonomske povijesti veoma važni. Razumije se, i tu postoje raznovrsne skupine, kao npr. trgovačke, bankarske ili čisto računovodstvene knjige. Izdavanje ove vrste dokumenata iziskuje posebnu preglednost i ujednačenost. Ipak treba paziti da se publiciraju zanimljivi podaci i da se poznate stvari ne ponavljaju, jer se često događa da rasprave temeljene na tim podacima ostaju prosta numerička ili kvantitativna historija izdvojena iz kolotečine stvarnog života. Jasno je da će građa ove vrste tražiti neke osobitosti u metodologiji prezentiranja, ali u cjelini ono će se temeljiti na općim principima. II Pripremni radovi 1. Gedajući našu stvarnost, tj. na naš arhivski diplomatički materijal, diplomatičkim se spisima mogu u širem smislu smatrati svi oni spisi koji su potekli iz službene kancelarije, a koji imaju određenu kancelarijsku formu. To su: isprave, zbirke prijepisa isprava, notarske imbrevijature, službena korespondencija, zapisnici Hrvatskog sabora, knjige zapis105