ARHIVSKI VJESNIK 14. (ZAGREB, 1971.)
Strana - 256
struci, analizirao i gospodarske odnose na zadarskom području i na taj način omogućio kasnijim istraživačima da rade dalje na istom problemu. Međutim, rad Antuna Cvitanića na »Pravnom uređenju splitske komune po statutu iz 1312 godine« 107 ima sasvim drugačiji karakter i on dolazi do sasvim drugačijih rezultata od Beuca. Jedan od razloga je literatura na koju se Cvitanić donoseći svoje zaključke oslanja. Nerijetko su to već danas zastarjele pravničke konstrukcije, 108 a ponekad mu je podloga i zastarjela literatura o Bizantskoj Dalmaciji. Stoga nas nekako iznenađuje način na koji Cvitanić — posve suprotno od Beuca — pristupa objašnjenju splitskog društva. Čini nam se, ako se tvrdi da je u dalmatinskom gradu već u XLU. i XIV. st. bila »vladajuća feudalna klasa« i da je splitsko plemstvo feudalno, da bi trebalo i rastumačiti kakav je to feudalizam u jednom dalmatinskom gradu i što se uopće podrazumijeva pod tim pojmom. 109 Na nejasnu genezu splitskog društva uastavlja se i nejasan prikaz društva u XIV. st. Jer gradsko stanovništvo »sačinjavaju plemići i pučani, stanovništvo distrikta seljaci u kolonatskom odnosu, a stanovništvo splitskih vanjskih posjeda, osim na Braču, seljaci u čisto feudalnom kmetskom odnosu«. Uz njih su »još neke društvene grupe kao gradsko stanovništvo« — to su »nepotpuno slobodni ljudi«, naime, kućne sluge, najamnici, gradski prosjaci i robovi. Oni su »stvarno nejednaki«, a toj nejednakosti »odgovarala je i pravna nejednakost«, što je prema Cvitanićevu mišljenju jedna od karakteristika feudalnog (i robovlasničskog) prava. 110 No, uz tu tvrdnju da je na području splitske komune prevladavalo feudalno uređenje naći ćemo i drugu koja se odnosi na agrar. U njemu je prevladavao »dalmatinski kolonat«, jer je vlasnik zemlje prisvajao od obrađivača feudalnu rentu. 111 Za razliku od Rollera i Beuca Cvitanić smatra da nekog iznajmljivanja formalno slobodne radne snage u poljoprivredi »nije ni moglo biti«, jer je to u osnovi »feudalni način proizvodnje«, 112 »jedan vid dalmatinskog kolonata«. To je sve, kako dalje tumači Cvitanić, »feudalno vlasništvo« koje je podijeljeno i zato termini vlasnik zemlje i obrađivač samo su »uslovno tačni«. Voljeli bismo da je i Cvitanić poput Beuca svoje teoretske pretpostavke osvijetlio izvornim materijalom. Možda bismo tada lakše razumjeli i shvatili njegovu teoriju o strukturi splitskog društva u doba izdavanja statuta. Ovako nam se njegove tvrdnje čine nekako preuranjene i ne nalazimo im analogije u drugim dalmatinskim gradovima. Naime, ako se tvrdi da su na Braču stanovnici »u pravilu kmetovi u pravom smislu riječi«, dok su distriktu107 Izđ. Muzeja grada Splita, Sv. 16, Split 1964. 108 U takve ubrajam npr. Cvitanićevu ocjenu tzv. privilegija tipa trogirskog koju preuzima od M. Kostrenčića. On tvrdi da su te »slobode . . . jamčile dalmatinskim gradovima najširu autonomiju . . .« (str. 24), premda ima i previše dokaza da Split uopće nije dobio takva privilegija. No, da ih je i dobio, ne bi ni Split, kao što nisu ni ostali gradovi, mogli živjeti po privilegijima, jer su se ubrzo mjesto izbornih knezova nametnuli u svim gradovima (osim Zadra i Raba koji su pod mletačkom .vlašću) nasljedni knezovi iz hrvatskih velikaških norodica. 109 Cvitanić tumači, n. dj., str. 26, akciju za dolazak Gargana kao odraz težnje splitskog plemstva za održanjem na vlasti, a uopće ne znamo tko je tada plemić u Splitu? čitava je akcija za reformom uprave u Splitu prikazana i ocijenjena krivo — tj. negativno! — (str. 26—27); Cvitanić, nedovoljno upućen u politički život dalmatinskih gradova u XII. i XIII. st. smatra da je ta neuspješna akcija Tome Arhiđakona i splitskog plemstva dovela do pada Gargana i — Tome! "« N. dj., str. 44. »» N. dj., str. 46. 112 N. dj., str. 47. 256
