ARHIVSKI VJESNIK 14. (ZAGREB, 1971.)
Strana - 292
skoj građi u nastajanju? Praksa primjene pravnog režima zaštite pokazala je tendenciju raznih faktora da se meritorno izjašnjavaju i ocjenjuju, da li je u konkretnom slučaju bila u pitanju navedena građa ili nije. Sve to usprkos zakonskoj normi iz čl. 57 kojom se određuje, da Arhivski savjet Hrvatske: »odlučuje koji dokumentarni materijal ima svojstvo arhivske građe« 6 . Kakve je i kolike zapreke ovo uzrokovalo za provedbu Zakona, a posebno za primjenu njegovih sankcija, dovoljno je poznato. Najčešća je bila pojava, da suci za prekršaje odbijaju prijave nadležnih arhivskih ustanova uz motivaciju: »kako nije utvrđeno da se radilo baš o arhivskoj građi«. Navedenu pojavu ne možemo svesti samo na poznati bagatelizirajući odnos prema zaštiti arhivske građe, već je očita potreba i bolje razrađenosti odnosnih zakonskih normi. U prvom redu potrebno je da revidirana norma jasno obuhvati kako arhivsku građu, tako i arhivsku građu u nastajanju. Zatim, izričitom bi zakonskom normom moralo biti propisano, da sü samo arhivske ustanove, kao stručne ustanove i kvalificirane zato, mjerodavne da meritorno utvrđuju i ocjenjuju o kakvoj je građi odnosno dokumentarnom materijalu riječ. Umjesto njih nipošto to ne mogu da čine drugi faktori, pa ni organi gonjenja ili pravosuđa. U slučaju prigovora protiv utvrđenja i odluke nadležne arhivske ustanove, konačna bi odluka morala pripadati Arhivskom savjetu Hrvatske. Ovim bi bile iscrpljene naše primjedbe u vezi boljeg i adekvatnijeg preciziranja objekta zaštite s gledišta normi samog Zakona o zaštiti arhivske građe i arhivima. Međutim, problem je širi i ne može se ograničiti samo na taj Zakon. Sasvim je razumljivo da niz fundamentalnih pitanja, zajedničkih zaštiti cjelokupne spomeničke baštine, koje je arhivska građa tek jedan dio, mora dobiti što usklađenija rješenja u specijaliziranim zakonima za zaštitu pojedinih dijelova spomeničkog blaga, kako bi se postigao efikasan sistem zaštite cjelokupnog spomeničkog fundusa i svakog njegova dijela. Riječ je dakako o srodnim zakonima kojima se regulira zaštita i čuvanje bibliotečne građe i muzejske građe. Kako je dobro poznato, u odnosnim postojećim zakonima obje su Vrste građe sasvim uopćeno obilježene, bez detaljnijeg definiranja 7 . S druge strane, praksa bibliotečne i * Zakon o zaštiti arhivske građe i arhivima. Prečišćeni tekst (Narodne novine SR Hrvatske, br. 31, Zagreb 29. VII 1965). Svi citati i navodi iz hrvatskog arhivskog zakona, koji slijede u ovoj raspravi, odnose se na ovaj prečišćeni tekst objavljen 1965. godine. Citirani čl. 57 predviđen je zapravo za slučajeve dvojbe ili Spora. Temeljnu pak operativnu normu sadrži čl. 20 st. 3 gdje se kaže: »Nadležni arhiv ustanovljuje koja se registraturna građa neće odabirati niti prenijeti u arhiv na čuvanje kao arhivska građa«. 7 Vidi tekstove odgovarajućih zakona. Tako: U Zakonu o bibliotekama uopćeno se govori: »knjige i drugi bibliotečni materijal« (čl. 1, 2, 7, 9 i 11) kako u cit. općim odredbama, tako i u članovima posebnih odredaba koje slijede. Negdje se kaže samo »»knjižni fond« (čl. 19), a ponegdje opet samo »bibliotečni materijal« (čl. 22 i 43), ili pak »časopisi, knjige i drugi bibliotečni materijal« (čl 46). U čl. 48 st. 2 propisuje se: »Na bibliotečni materijal koji ima svojstvo arhivskog materijala primjenjuju se i propisi o arhivskom materijalu«. Tek na kraju Zakona, gdje se regulira pitanje »obaveznih primjeraka«, precizira se što je to »štampana ili na drugi način umnožena stvar«, pa se u čl. 54 propisuje: »Pod štampanim stvarima u smislu ovog Zakona razumijevaju se sve publikacije (knjige, brošure, skripta, separati, časopisi, novine, geografske karte, muzička izdanja, katalozi, programi, razglednice, plakati) i njihovi dodaci (grafikoni, tabele, obrasci i slično) umnožene tehničkim sredstvima 292
