ARHIVSKI VJESNIK 14. (ZAGREB, 1971.)

Strana - 258

Možda bismo ovu »feudalnu« teoriju i prihvatili da ju je autor objasnio i dokazao. No, kako se on u svojim rezultatima našao na sasvim suprotnom mjestu od Beuca, historičar će biti primoran da s pomoću analize izvora utvrditi koja je od ovih dviju teorija ispravnija. III U problem kmetstva i težaštine treba zaista, prema mom uvjerenju, ući s jasnim pojmovima. Time, dakako, ne mislim kazati da bi se svi koji rade na agrarnoj problematici morali složiti u mišljenju. Naprotiv borba mišljenja pridonosi razbistrivanju problematike, ali je za svaku dobru raspravu nužno da autori ulaze »u borbu« s dobrim poznavanjem izvora literature i s vlastitim izgrađenim mišljenjem. Ako se Roller i Lučić nisu mogli složiti u mišljenju da li je i kada je na dubrovačkoj asteriji bilo kmetskih odnosa, onda su očito, radeći doduše na istim izvorima, zamišljali različito kmetske odnose. Dok je jedan s pravom ustrajao na određenoj vezanosti obrađivača na zemlju, drugi je, isto tako opravdano upozoravao na tlaku. Međutim, čini mi se, da jednom i drugom autoru nedostaje u istraživanju potrebna pažnja prema jednom elementu koji mi se ipak čini u agrarnim odnosima najhitnijim: to je količina zemlje koju pojedinac prima na obrađivanje i isto tako važno pitanje kulture koja se na toj zemlji uzgaja. Nema sumnje da upravo ta dva elementa daju aararnim odnosima najvažniji pečat, a ipak se spomenuti autori nisu odviše zanimali niti koliko je zemlje pojedinac obrađivao niti koja se kultura uzgajala. Vinogradi i oranice se ne obrađuju na isti način i ne zahtijevaju od obrađivača jednaki napor. Dok se u vinogradarstvu javljaju mnogo slobodniji odnosi — vinograd i maslina ne vežu čovjeka uz sebe, dotle žitarice zahtijevaju više radne snage i češću brigu obrađivača. A zatim, žitarice se ne siju na malim površinama, jer nekoliko gonjaja ne bi donijelo toliko ploda da bi se uzgoj isplatio. Stoga se gotovo kod svih dalmatinskih gradova može utvrditi karakteristična pojava: na astareji ili terra firmi, na onom uskom službu »proširen na cijelo generalno vijeće«. Dakako, i to su bile plemićke porodice, ali »izvan njihovih redova ima i drugih -plemića, koji više nikad neće moći ući u vijeće« (str. 194). Pitamo se (kod tako neobične podjele splitskog društva) što je »plemić u vijeću«, a što »plemić izvan vijeća«? Ovo tobožnje dvojstvo u plemićkom sloju rezultat je, kako smo vidjeli, loše shvaćenog teksta statuta i Brandt bi lako mogao ispraviti tu pogrešku da je pročitao komentar zadarskog patricija Pavla Pavlovića uz bunu u Splitu 1398 g. Vrlo dobro upućeni Pavlović kaže da je tada buknula buna inter nobiles et eos qui non potuerunt eligi ad officium iudicatus«. Buntovnici izabiru između sebe 48 članova de popularibus za vijećnike (fecerunt consiliarios) i to zato što su htjeli »omnes ipsos de cetero posse fieri iudices«. Vidi Memoriale Pauli de Paulo patritii iadrensis (1371—1408). Vj. Z. A. VI, Sv. 1—2, str. 25—26. Brandt je osim toga izmislio tobožnje klasne odnose i bune protiv splitskog nadbiskupa, jer ni jednim jedinim podatkom iz izbora XIV. st. riiie mogao ne samo dokazati nego ni pokazati da su se nadbiskupski kmetovi u selima Ostrogu, Bijaćima i Raduču oko 1358 g. podigli na bunu (to su, kao što je poznato, prijeporna sela između Trogira i Splita). Kako Brandt ne razabire pravnu strukturu stanovništva u čitavoj općini — tj. nije mu poznata činjenica da je svaki stanovnik općine, bez obzira na mjesto gdje sjedi, njezin jednakopravni član — jednostavno odbija mogućnost da su težaci i kmetovi vlasnici zemlje (str. 203). To je ničim opravdana pretpostavka koju Cvitanić preuzima od njega. Stoga u Brandtovu i Cvitanićevu djelu uzalud tražimo stvarnu sliku agrarnih odnosa, razlikovanje pojmova, i posve razumljivo, njihovu definiciju. Antagonistički odnos plemić — kmet ili crkva — kmet, takav kakvim ga Brandt zamišlja, u XIV. st. u Splitu je nemoguć. Konstruiran je zato da bi se protumačili socijalni i klasni sukobi ili pokreti protiv crkve kojih stvarno ffiije bilo! 253