ARHIVSKI VJESNIK 14. (ZAGREB, 1971.)
Strana - 240
zna dosta, jer je općina, naravno od XIII. st., vodila nad njima dosta strogi nadzor. Posebno je zanimljiv Rollerov zaključak da je većina tih radnika stanovala u Dubrovniku. »To je bio najsiromašniji sloj dubrovačkih pučana, zemljoradnici bezzemljaši, možemo iz nazvati nadničari. To su bili dubrovački pučani, koji su se bavili isključivo obradom zemlje«. 14 Roller konstatira da je dosadašnja historiografija zanemarivala taj sloj pučana pretpostavljajući da »u gradu nije bilo zemljoradnika, a pogotovo se nije — upozorava dalje — mislilo na slobodne zemljoradnike u gradu i na području Astareje«. Među njima je bilo i takvih koji su imali i svoje vlastite zemlje, ali tako malo da su mogli »višak svog radnog vremena da unovče kod ostalih zemljoposjednika, koji su imali više zemlje, ili nisu zemlju sami obrađivali, već su je pod svojim nadzorom obrađivali pomoću najamne radne snage«. Međutim, za nadnicu su radili i seljaci koji su inače bili u napoličarskom odnosu ili slobodni zemljoradnici. Takva je obradba zemlje na astareji bila, prema mišljenju Rollera, sve do XIV. st. uobičajena i česta. Ali, usporedo s opisanim načinom obrade zemlje javlja se i zakup zemlje. Dvovrstan je: na neodređeno i određeno vrijeme. 15 Ispitujući dokumente Roller dolazi do uvjerenja da su »kratkoročni ugovori sklapani za zemlje u raznim predjelima Astareje« i da su ih sklapali »ljudi najrazličitijih slojeva društva, uz razne uvjete«. 16 Miješa se naturalna s novčanom rentom i to nisu neki posebni tipovi proizvodnih odnosa. 17 Takav se tip zemljišnih odnosa javlja ondje gdje ima slobodnih seljaka, no on ne predstavlja osnovni tip zemljišnih odnosa. Zato su, prema Rolleru, mnogo bitniji dugoročni ugovori, na 2 ili 3 ili više generacija, 18 u kojima se zemlja daje u zakup za novac vrlo rijetko samo kad se radi o vrlo vrijednim ili bezvrijednim zemljama na granici. Zakupci nisu samo seljaci, nego »kod novčanih zakupa crkvenih dobara vrlo su često zakupci vlastela, svećenici i zanatlije. Sve su to slobodni ljudi, a možda je ponekad zakupnik bio i kmet. Kako se takav zakup može »darovati, prodati, zakupiti, raskinuti, on je nasljedan, te stoga nije nikakvo čudo da se vlastela, zanatlije i svećenici javljaju kao zakupci, jer oni mogu te zemlje dati dalje na obradu ili ih iskoristiti na drugi način«. 19 Roller predlaže da se novčani zakup oštro luči od težačke pogodbe i zamjera Mediniju, koji je smatrao da i plemić i svećenik može biti težak. Prigovor Rollera nije opravdan jer je terminom težak, kako ćemo kasnije još izložiti, obuhvaćen svaki slobodan čovjek koji prima na obradu tuđu zemlju ili obrađuje svoju. Zato nam se ne čini potrebnim pokušaj Rollera da pojam težaštine suzi na pojavu naturalne rente odnosno polovice. Uostalom, prikazujući »polovicu« nije dovoljno jasan. Jednom, naime, tvrdi da je »dubrovačko težaštvo« isto što i »polovica«, 20 a kasnije u tekstu nailazimo i na tvrdnju da »polovica ne mora da bude » 1ST. dj., str. 57. » 5 N. dj., str. 6r. 16 N. dj., str. 65. 17 N. dj., str. 66. 18 dj., str. 67. 19 N. dj., str. 76. 20 N. dj., str. 77. Govoreći o težačkim pogodbama nije dovoljno jasan, jer tvrdi da su se pojavljivale sporadično i pojedinačno i da nisu bile »vladajuća forma u zemljišnim odnosima« i da se »postepeno razvija običajno pravo (consuetudo) koje će kasnije postati temelj dubrovačkog težaštva — polovice« (str. 79). Zato se pitamo da li Roller pri tom misli i na druge oblike naturalne rente ili doista samo na polovicu? 240
