ARHIVSKI VJESNIK 14. (ZAGREB, 1971.)
Strana - 166
Obrana: Okrivljeni Stjepan Radić brani se, da program H.R.S.S. sadržaje dužnost braniti domovinu, koja dužnost prestaje samo smrću, pa da prema tomu antimilitarizam H.R.S.S. nije uperen protiv narodne vojske kao absolutno nuždne obrane u današnjim prilikama, nego je uperen protiv jednostranog razvijanja vojničkih uredaba na štetu privrede i kulture, a pacifizam H.R.S.S. da nije nipošto defetizan, pa da je on mnogo puta izjavio, da naročito hrvatski narod obzirom na magjarske i talijanske zahtjeve stoji kao jedan čovjek uvjek spreman odbiti svaki nasrtaj na zemljišnu cjelokupnost Jugoslavije, stoga da je apsolutna nemogućnost, da bi on vršio kakovu propagandu protiv ustanove vojske i poriče, da bi ikada ikoga nagovarao na bjegstvo iz vojske ili da se vojnici ne odazovu vojnom pozivu. Mnienje: Kako iz mnogobrojnih preslušavanja gore navedenih svjedoka ni jedan ne posvjedočuje pred sudom, da ga je Radić bilo neposredno, bilo posredno nagovarao na bjegstvo, to pouzdanog dokaza za krivnju neima. Istina je, da su nekoje od tih osoba teretile pred vojnim vlastima Radića, ali àko se to uvaži, da su sve te osobe odgovorile pred vojnim sudom kao krivci dok kao svedoci pred gradjanskim sudom svoje iskaze pred vojnim sudom povlače, a za prosudjenje stanja stvari odlučan je svjedočki iskaz, jer je jedino svjedok dužan pred sudom govoriti istinu, to se prema tomu mora temeljem prosudjenju uzeti svjedočki iskaz, a kako se ovim ne tereti okrivljeni Stjepan Radić, to ne mogu ovi iskazi biti odlučni za krivnju. Jednako valja istaknuti, da sud ne bi poklonio vjere i onoj četvorici svjedoka, koji su pred sudom mienjali iskaz, pa tako nestalni iskazi ne bi mogli biti ni podlogom za tužbu. III. INKRIMINACIJA: da je intervjuom, iznesenim u »Nezavisnoj Makedoniji« broj: 53 od 11. IV 1924. 103 pozivao na revoluciju, označivši ju kao prirodni put borbe, a današnji teritorijalni integritet Kraljevine S.H.S. predstavljao kao opasnost za cio Balkan, dakle izvršio preduzeće, koje ide na to, da se zakoniti red nasljedstva i Ustav zemaljski nasilno promijene i jedan dio kućama i da se tamo nađu u slučaju prevrata, — neosporno je posledica jake agitacije od strane agitatora Rađićeve Seljačke stranke. Vojnici su dobijali od kuća pisma u kojima se naglašavalo da će se uskoro Hrvatska otcepiti od Srbije i Jugoslavije i da će Stj. Radić biti predsednik Republike kao i da se ukida obavezno služenje vojske. Pri tom su vojnici dobili 'Jugoslovenski list' od 4. maja 1922. god. u kome je napisano, da se Radić ođmetnuo, da je proglašena republika Hrvatska a u to vreme neko je od vojnika proneo vest da je stigao brzojav na bataljon da se Hrvatska proglasila republikom i da se svi vojnici Hrvati otpuste kućama, te je to bio glavni povod odluci i rešenosti vojnika, da samovoljno napuste Komandu i odu svojim kućama, pošto su se na to prethodno dogovorili i sporazumeli. Po ovome predmetu vidi se da je pokrajinski namesnik za Hrvatsku i Slavoniju u izvještaju svome od 21. novembra 1922. god. br. 10736 tvrdio: da je izvan svake sumnje, i to naročito u godini 1921. sa strane HRSS (Rađićeve), postojala agitacija za pasivnu rezistenciju u pogledu vojnih dužnosti. Da je utvrđeno službenim navodima, da je vođa te stranke Stj. Radić i sam govorio seljacima, da se pozivu ne odazivaju no da kazneni progon protivu njega nije poveden, jer ga Narodna skupština nije izdala. Ova agitacija Je imala dosta uspeha, pa je broj vojnih neposlušnika bio srazmerno prilično značajan«. Način na koji je spomenuto »sudsko odelenje« prezentiralo« formuliralo i potkrijepilo ovih, ukupno, 118 »slučajeva«, bio je toliko neuvjerljiv, da je i državno odvjetništvo probralo tek 21 »slučaj« za istražni postupak protiv Stj. Radića. 103 Članak pod naslovom: »Radič za položenieto v' Jugoslavija i otnošenijata j k'm' Balkanskitë d'ržavi«, datiran je »Viena 27. mart'«, a potpisan: »D. Unterberg'«. O istoj temi je Stj. Radić u ovo vrijeme mnogo pisao, a za boravka u T.ondonu održao je 14. xn 1923. u »Društvu za bliži i srednji Istok« i predavanje: »Opći pogled na sadašnji politički položaj u Srednjoj Evropi i na Balkanu« (v. »Slobodni Dom«, br. 1, 2. I 1925, str. 1—4). 166
