ARHIVSKI VJESNIK 13. (ZAGREB, 1970.)

Strana - 464

— određivanja smještaja preuzete građe u spremištima arhivske ustanove; — primjene sigurnosnih mjera, kako redovnih, tako i onih za slučajeve izvanrednih opasnosti; — određivanja prioritetnih lista za: sređivanje, izradu naučno-informativnih pomagala, konzervaciju i restauraciju, mikrofilmsko snimanje u svrhe zaštite, te za evidenciju arhivske građe izvan arhiva; — određivanja režima korištenja; — izbora građe u izložbene svrhe; — odlučivanja o dozvoli iznošenja građe iz arhivske ustanove, te zaštitnim mjerama koje će se u slučaju iznošenja primijeniti; — odlučivanja o dozvoli izvoza iz zemlje, ili zamjene za inozemnu građu i si. 3. Obrzirom na njihovo značenje i reperkusije valorizacija i kategorizacija se moraju vršiti na čitavom republičkom području po jedinstvenim mjerilima i kriterijima, kako bi se osigurao pravilan tretman cjelokupnog nacionalnog arhivskog fundusa. Ova mjerila i kriterije treba u maksimalno mogućoj mjeri usaglasiti s onima koji se primjenjuju na ostalo spomeničko blago u Republici, kao i s onima koji se preporučuju na međunarodnom planu. U prilog tome ne govore samo neka opća zajednička obilježja sviju vrsti spomenika kulture i srodnost sistema njihove zaštite, već i racionalnost i efikasnost tog sistema, a konačno tome vode također nacionalne i međunarodne norme. U nacionalnim okvirima takva se usaglašenost i usklađenost neophodno nameće prije svega zbog organskog jedinstva datog nacionalnog spomeničkog kompleksa, o čemu će kasnije još biti riječi. 1. Nastojanja i rezultati međunarodnih organizacija, posebno UNESCO-a, u odnosu na valorizaciju i kategorizaciju spomenika kulture općenito. Rad na valorizaciji i kategorizaciji u okviru pojedinih ustanova, pojedinih struka, raznih oblasti spomeničke zaštite, razvijan u većoj ili manjoj mjeri, za razne potrebe, uglavnom u internom radu, faktički je vrlo starog datuma, povezan sa sistematični jim razvitkom pojedinih službi zaštite. Međutim, ako rezimiramo razvitak ovakvih nastojanja na međunarodnom planu, lako uočavamo, da je on povezan, da on slijedi akciju koja na međunarodnom planu ide za stvaranjem međunarodnopravnog mehanizma zaštite spomeničkog blaga od izvanrednih, posebno ratnih opasnosti. Nije stoga slučajno što se problematika valorizacije i kategorizacije aktualizira poslije donošenja poznatih haških konvencija od 1899. i 1907. god., pa zatim uoči, u toku i poslije prvog svjetskog rata, uvijek u vezi s pojavom raznih nacrta međunarodnih konvencija i sličnih akata koji