ARHIVSKI VJESNIK 13. (ZAGREB, 1970.)
Strana - 405
je Gajev sud o ćirilici proistjecao iz njegova dubljeg uvjerenja. Budući da se takav zaključak može potkrijepiti sigurnim podacima tek iz kraja 40-ih godina, ostaje još uvijek otvorenim pitanje kada je, u stvari, Gaj do tog uvjerenja došao. Prema svjedočanstvu Ignjata Brlića, koji je već odavno zagovarao usvajanje ćirilice radi »sloge narodne«, Gaj je to mišljenje jasno izrazio u ljeto 1846. »Koliko sam« — rekao je tada Brliću — »vašoj misli protivan bio, dapače ju izsmihivao, gdi uvik tverdite: Nama nejma spasenja ako se ćirilice neprimimo. Sad sam ju za tako pravu našao, da i sam to iz svega srdca ćutim i pripoznajem, i kakogod sam počeo na češku pisati, tako ću sada i još više da se ćirilicom služimo, možebit ću moju historiu s njom utiskivati!« Štaviše, Gaj je tada ustvrdio da je i poznatom Vâclavu Hanki u Pragu rekao: »... ja sam u Ilirii češki način pisanja porodio, i svesrdno ga želim i pokopati, a da ćirilica kod nas uskrsne, to je sada moja najtoplija želja«. 48 Gaj je doista g. 1847, kako ćemo vidjeti, mnogo nastojao oko toga da" od srpske vlade dobije ćirilska slova, jer je opet jednom odlučio da svoje listove štampa i ćirilicom. On je, uostalom, već 1837. obavijestio ministra policije grofa Sedlnitzkog da od 1838. namjerava u svojim listovima upotrebljavati oba pisma, pa je to saopćio i zagrebačkom cenzoru Stj. Moysesu, ali je Sedlnitzki 21. XII 1837. ocijenio takvu promjenu kao preuranjenu. 49 S istim prijedlogom obratio se iduće godine Benkendorfu, 50 a 1840. je preko Herkalovića pokušao doći do ćirilskih slova u Beogradu. 51 Ako još uzmemo u obzir da je potkraj 1839, u svom Proglasu za iduću godinu, 52 označio dužnošću svakog učenika »naše dobe ilirskoga izobraženja« da zna »azbuku ćirilsku, kao našu pravu starinsku vlastitost, kojom su se u staro doba naši od jedne i druge cèrkve pradëdi služili, i koju su Iliri iztočne cèrkve pod slavnim posebnim imenom serbskim ne samo za se, veće i za nas neoskvèrnjenu sačuvali«, onda o Gajevu iskrenom, pozitivnom odnosu prema ćirilici ne može biti nikakve sumnje. Međutim, ponekad se u literaturi pojavljuje mišljenje da je Gaj već u vezi s privilegijem za svoju tiskaru preuzeo, tobože, obavezu da suzbija ćirilicu i da se, putujući u Rusiju, a kasnije u Srbiju, nalazio čak u povjerljivoj službi Beča. Svakako je karakteristično da je gen. J. Neustädter još za života Gajeva, pišući u 60-im godinama svoje memoare, pokušao da ta Gajeva putovanja prikaže kao pothvate poduzete »u tajnoj misiji kneza Metternicha«, ali da to nije učinio s potpunim pouzdanjem u istinitost svojih tvrdnji. Pokazuje to način kako se izražava: prema njemu, 48 Ignjat Alojzije Brlić, Pisma sinu Andriji Torkvatu 1836—1855, I, Zagreb 1942, 114—115. — I. Brlić je svoje mišljenje o uvođenju ćirilice iznio u »Danici« 1835, br. 35. u pismu Vj. Babukiću. 49 Ferdo S i š i ć, Hrvatska povijest III, Zagreb 1913, 211. Sišić smatra da odlukom Sedlnitzkog Gaj »bješe očito spriječen već u prvom koraku, što ga htjede učiniti, da s vremenom posve prihvati ćirilicu, baš onako, kako je 1836. kajkavštinu zamijenio štokavštinom«, ali za to svoje mišljenje ne donosi nikakav dokaz. Možda je pri tom imao na umu Gajevu spomenicu iz 1840 (v. bilj. 46). 50 U memorandumu Benkendorfu iz g. 1840. Gaj objašnjava svoj posjet kod njega u Berlinu 1838. željom, »hauptsächlich um in meine illyrisch-slawische National-Typographie russische Lettern einzuführen« i tako svoje listove štampati također ćirilicom (Kulakovskij, n. dj., 084). 51 Herkalović Gaju 16/26. V 1840 (Horvat - Ravlić, nj. dj., 212): »[...] Za vas sam mnogo govorio bio, poradi slova i typografie, sve je po našoj najljepšoj želji išlo bilo, sve! sve! no ljudi padoše — ili ukloniše se za neko, bog zna kako dugo vrëme, tako pade i moja i Vaša nadežda. Ne dolazite dakle po slova. [...]« 52 Danica V, br. 47, 23. XI 1839, str. 187.
