ARHIVSKI VJESNIK 13. (ZAGREB, 1970.)
Strana - 327
inačiti, ili novi zakon stvoriti, ne daj Bog znam bo da svakom družtvu sloboda pripada kakovgod zakon stvoriti, tako isto ili ga uništiti ili preinačit; nego jedino to razume vam; da zakon ustrojeni već jedan put dok se neuništi ili pak nepreinači da ga rekoh obderžavati tako dugo svakog Člana družtva takva najsvetia je dužnost, dobro nam bo je znano, da nikakovo niti najmanje družtvo bez ustanovljenih zakonah dugo vriemena obstojati moguće nije, već davno ili pervo ili poslie uništeno biti mora. — Reci mi tkogod, što ovaj biesni? Zar mi neobderžavamo zakone kao najsvetiu stvar — Neću tajiti bratjo to, da u vami svakom vërnog izveršitelja zakonah, vidnog Člana tako domovine kao i družtva ovog malenog najdoh; to jedino to napomenuti nakanih, da se mnogi stide ono raditi, što mu zakon [198.] zakon tako družtva ovog kako takodjer zakonma za dobro i potrebito nalazi, i to tverditi bit će predmet mog govora. Po doveršenom po ukusu našem i zaslugah poslu reštauracionalnom, nastavismo kao što nam zakoni nalaže siednice uredno t.j. svaku nedelju polag zakonah morao bi svaku nedelju jedan izmedju Gospode Clanovah govor deržati. Zavirimo u naš protokol ove godine, videt će mo, koliko govorah imamo, — sa žalostju reći moram, makoliko se siećati mogu, da nijedan do Gosp. Predsiednika niti zuba otvorio nije u tu sverhu, već svaki se preporuči Gospod. Biležniku i Blagajniku, da ga u svoje lištre zabileže, da je obsudjen na 20. kr. — Zrok ovoga iztraživajući poradi čega to biva? dokučiti umom mojim slabim nemogoh do ovog vriemena dok i mene ta sreća nestigne, te da i ja sva -svom mojom znanostjum sabranom jedan govorić ispetljam, da s njim pokažem, što važem i koliko proučih knjigah — vrieme ovo probudise u mene neka nemirnost, probudi se brižljivost, pričmem misliti o predmetu, koji da vodja bude moga govora, više satih i više danah bi misao moga zabavljen ja o iskavanju predmeta, koji da vas mila bratjo ovdë sakupljene zabavljati bi moga misleći ovako o predmetu: za dugo vriemena na um mi pade, pitat samoga sebe što si? koga si roda? ova pitanja do skora mi dadu predmet, od koga mogo rieč povesti, — od ljubavi mislih najpre bratinske, zatim pako Domovine, ovako sam sebe tiešeć hvala bogu da sam si vodju našao, najedanput mi nesretnom na um padne, ti si prošaste godine čitao sve govore, koji su u protokolu, počem si od utemeljitelj ah do ovdašnjeg vriemena, pak si upazio, da izuzamši niekoliko piesamah i nekojih prevodah, da rekoh svi ostali za slogom, ljubavju tako uzajemnosti, kao takodjer domovine jamcu. — [199.] da su svi govori na jednom nakovalu kovani, jer ako ne iste reči tako sigurno iste idee više govornikah upotrebljava; za tolikim indi vapenjem opet da ja vapim sa svim svega suvišno mi se bi vidilo, to je pervo, a drugo veoma mi je dobro poznato, da svaki izmedju Gospode Clanovah ako ne bolje tako sigurno ko i ja znade, što je dužnost njegova, ko Člana Domovine, ko Člana družtva ovoga. — Ove kad me misli objatiše, sa svim u zdvojenje me dopratiše, što mi naum iznenada pade zakon kog ustrojiše naši Upravitelji razboriti, da govor može biti ne samo izvorni nego takodjer i pre vod; dakle mogao bi mislim sam sobom pograbiti kakovo liepo dielo u ruke, pak iz njega sastavak kakov liepi prevesti. — Ne — odgovorim sam sebi, jer način govorenja ovaj uz 327