ARHIVSKI VJESNIK 13. (ZAGREB, 1970.)

Strana - 327

inačiti, ili novi zakon stvoriti, ne daj Bog znam bo da svakom družtvu sloboda pripada kakovgod zakon stvoriti, tako isto ili ga uništiti ili preinačit; nego jedino to razume vam; da zakon ustrojeni već jedan put dok se neuništi ili pak nepreinači da ga rekoh obderžavati tako dugo svakog Člana družtva takva naj­svetia je dužnost, dobro nam bo je znano, da nikakovo niti najmanje družtvo bez ustanovljenih zakonah dugo vriemena obstojati moguće nije, već davno ili pervo ili poslie uništeno biti mora. — Reci mi tkogod, što ovaj biesni? Zar mi neobderžavamo zakone kao najsvetiu stvar — Neću tajiti bratjo to, da u vami svakom vërnog izveršitelja zakonah, vidnog Člana tako domovine kao i družtva ovog malenog najdoh; to jedino to napomenuti nakanih, da se mnogi stide ono raditi, što mu zakon [198.] zakon tako družtva ovog kako takodjer zakonma za dobro i potrebito nalazi, i to tverditi bit će predmet mog govora. Po doveršenom po ukusu našem i zaslugah poslu reštauracionalnom, nastavi­smo kao što nam zakoni nalaže siednice uredno t.j. svaku nedelju polag zako­nah morao bi svaku nedelju jedan izmedju Gospode Clanovah govor deržati. Zavirimo u naš protokol ove godine, videt će mo, koliko govorah imamo, — sa žalostju reći moram, makoliko se siećati mogu, da nijedan do Gosp. Pred­siednika niti zuba otvorio nije u tu sverhu, već svaki se preporuči Gospod. Biležniku i Blagajniku, da ga u svoje lištre zabileže, da je obsudjen na 20. kr. — Zrok ovoga iztraživajući poradi čega to biva? dokučiti umom mojim slabim nemogoh do ovog vriemena dok i mene ta sreća nestigne, te da i ja sva -svom mojom znanostjum sabranom jedan govorić ispetljam, da s njim poka­žem, što važem i koliko proučih knjigah — vrieme ovo probudise u mene neka nemirnost, probudi se brižljivost, pričmem misliti o predmetu, koji da vodja bude moga govora, više satih i više danah bi misao moga zabavljen ja o iskavanju predmeta, koji da vas mila bratjo ovdë sakupljene zabavljati bi moga misleći ovako o predmetu: za dugo vriemena na um mi pade, pitat sa­moga sebe što si? koga si roda? ova pitanja do skora mi dadu predmet, od koga mogo rieč povesti, — od ljubavi mislih najpre bratinske, zatim pako Domovine, ovako sam sebe tiešeć hvala bogu da sam si vodju našao, najedan­put mi nesretnom na um padne, ti si prošaste godine čitao sve govore, koji su u protokolu, počem si od utemeljitelj ah do ovdašnjeg vriemena, pak si upazio, da izuzamši niekoliko piesamah i nekojih prevodah, da rekoh svi ostali za slogom, ljubavju tako uzajemnosti, kao takodjer domovine jamcu. — [199.] da su svi govori na jednom nakovalu kovani, jer ako ne iste reči tako si­gurno iste idee više govornikah upotrebljava; za tolikim indi vapenjem opet da ja vapim sa svim svega suvišno mi se bi vidilo, to je pervo, a drugo veoma mi je dobro poznato, da svaki izmedju Gospode Clanovah ako ne bolje tako sigurno ko i ja znade, što je dužnost njegova, ko Člana Domovine, ko Člana družtva ovoga. — Ove kad me misli objatiše, sa svim u zdvojenje me dopra­tiše, što mi naum iznenada pade zakon kog ustrojiše naši Upravitelji razboriti, da govor može biti ne samo izvorni nego takodjer i pre vod; dakle mogao bi mislim sam sobom pograbiti kakovo liepo dielo u ruke, pak iz njega sastavak kakov liepi prevesti. — Ne — odgovorim sam sebi, jer način govorenja ovaj uz 327

Next

/
Oldalképek
Tartalom