ARHIVSKI VJESNIK 13. (ZAGREB, 1970.)
Strana - 210
Đaci, željni obrazovanja na materinskom jeziku, smatraju svoje društvo najboljom pripravom za veliki budući rad koji se sada zacrtava. Diljem Hrvatske održavaju se govori; zato će i oni, poneseni bujicom rodoljublja, nastupati pred sudrugovima u čitaonici. I oni sazivaju sjednice, ali to neće biti samo sjednice, nego dostojanstveni — sabori. Društvo je čvrsto organizirano, ima biran odbor: predsjednik, blagajnici, bilježnici, knjižničari, a »umetni verhovnik« pregledava sve pismene sastavke; starješine i fiskusi vrše svoje dužnosti kako propisuju pravila. Društvo ima i statute; pravila se pod »A« odnose na osnutak i uzdržavanje društva, pod »B« na red i slogu među članovima. Čast je biti članom, ali kad đaka izaberu za »dužnosnika«, bude mu kao ono Slavku Kolaru kada postade predsjednikom »Osvita«, pa sav uzbuđen reče: »Ta mi je slava pomutila pamet.« Među članovima sjemenišnog »Ilirskog društva« nalazimo imena koja će se kasnije istaći kao društveni ili politički radnici, dok će drugi opet u ulozi skromnih seoskih svećenika i učitelja na svojim leđima ponijeti breme preporoda. Sjetimo se ovdje bar nekih: Juraj Smičiklas bit će biskup križevački, poznat u kulturnom i političkom životu Hrvatske, Tomo je Vidović ostao čitav život pod dojmom preporodnih ideja; konačno, gotovo je svaki član te male grupice đaka ostavio lijep spomen rada za svoj narod. A u jesen 1841. našao se među tim mladićima i sin Alojza Brlića, Andrija Torkvat. Kad ga je otac po svršetku nižih razreda gimnazije u Vinkovcima doveo u Zagreb, Torkvatu se prohtjelo biti pitomcem Grkokat. sjemeništa. Razumljivo, neće taj nestašni petoškolac izdržati disciplinu jednog uređenog zavoda, ali će tu zapaliti svoju rodoljubnu baklju. s Nije Torkvat dugo čekao, skoro postaje članom, a malo zatim i starješinom. Vjerojatno se pohvalio roditeljima, jer mu otac piše [ ... ] »Gdi je ta čitaonica u koju ideš? — i kod koje si član?« [ .. . ] 2 Već 5. prosinca budući poznati rodoljub i ljubimac biskupa Štrosmajera Andrija Torkvat Brlić održava svoj prvi javni govor pred zborom sjemeništaraca. 3 Istovremeno potpisuje i Mato Mrazović svoje ime u knjigu Zapisnika. A taj budući političar proslavit će se govorom 6. ožujka 1842. 4 Dok se Mato za sada osjeća dobro među pitomcima u Gospodskoj ulici, Andrija T. Brlić, napustivši sjemenište, prelazi u susjedni zavod — Kr. plemićki konvikt. 5 Tamo već 7. ožujka 1842. utemeljuje »Čitalačko društvo konviktorsko«. Tako taj »Prometej« prenosi vatru rodoljublja od uskočkih sinova među plemićku djecu. Ali još jedno ime zaslužuje vječnu uspomenu i priznanje — Ilija Gvozdanović, patnik uz srpanjske žrtve. Ilija je bio od početka samo dopisni član čitaonice; do 1842. boravi u Beču svršavajući teološke studije. On će zato obavještavati »Ilirsko društvo« o situaciji i o rodoljubnim 2 I. A. Brlić: Pisma sinu Andriji Torkvatu 1836—1855, knj. I, Zagreb 1942, str. 36; vidi o tom još i pismo 28. na istoj strani i 29. na 38. strani. »Bilješkama« koje su dodane uz spomenutu knjigu trebalo bi još dopisati da je A. Torkvat najprije smješten u grkokatoličko sjemenište, zatim u plemićki konvikt, tek kasnije prelazi u zagrebačko sjemenište biskupa Haulika. 3 Zapisnik, str. 97—98. 4 Isto, str. 107—108. 5 Zbornik Zagrebačke klasične gimnazije 1607—1957, str. 384. i 385. 210