ARHIVSKI VJESNIK 13. (ZAGREB, 1970.)
Strana - 173
i jeste bio srca obilata, uz život se nije prislonio, no poginu za rod i za braću. Sto ti tamo proti gljivama radiš, to mi ovdje radimo nas više, i mnogi će nas s'toga morati postati htjeo ne htjeo kicoš i nositi ljepšu nošnju. Ne plač, Jovo, ne kukaj, sviće [poprav. od »biće« Botić] zora sviće dan. Nadam se kroz koji dan vidjeti Miškatovića a i Milera Paju 3 , ako ga poznaš. Ali bolje da ti ne pišem o ovakijem stvarima. Glede Bijedne Mare kao što rekosmo pročitaj ako je gdje u mjesto y upisan itd; ćirilicom svakako da se štampa, i to bi želio oveći jem slovima od lanskijeh. Rodoslovje i vašare i statične preglede možeš sitnijem slovima, ako ti je do prostora a ujedno i do očiju općinstva. Historička data što sam na kraju pripovijetke stavio, nadam se, malo će izgovoriti pogrješke pjesme, a bar će dati pravac kritici. S'Bogom, brate, i pozdravi mi suprugu i djecu i g. Muhu. Djakovo 19/4 1860. Botić je poslao »Bijednu Maru«, dovršenu u žurbi, Ivanu Filipoviću, jer ga je ovaj sigurno molio kakav prilog za svoj kalendar. Taj rukopis je kasnije Botić tražio da mu ga Filipović vrati, (v. pismo I. Filipoviću od 12. X. i 29. X. I860), ali ovaj to nije učinio iz meni nepoznatih razloga. Poslije smrti Botićeve Filipović je — tada školski nadzornik u Zagrebu — poslao rukopis Arheološkom muzeju u Splitu, gdje sam ga pronašao god. 1932. Sada se taj rukopis čuva u Muzeju grada Splita. 2 Vjerojatno Botić misli na policiju, jer je on tada bio i politički aktivan. 3 Pavao Miler, svećenik đakovačke biskupije, zaređen 5. IX. 1852, služio kao župnik u Calmi do 1869. brat Luka 3. [Đakovo, 12. X. I860]. Brate Jovo! Kod mene ova godina plodna sa nesrećama. Drugo ti je poznato; a sada ti javljam, da su onomadne mene i Hrvata htjeli bez istraživanja uapsiti i na daleko otpremiti na neizvjesno vrijeme. Kako nas je to još do danas obišlo sami podpuno neznamo, a još manje znamo na čemu smo. Biskup 1 pako kad je došao kući, čuvši za to, naloži svima svojiem činovnicima da se zakunu na Jevanđelje, da će Caru vjerni biti do smrti i u svim okolnostima, da neće nikada nikakvom tajnom društvu pripadati, i da će se čuvati svakog političkog agitiranja. Svi su se na to zakleli u početku osim mene i Hrvata. Kasnije se i Hrvat zakleo, kaže s'opaskom, da u tom agitiranju razumije samo proti carstvu. A ja se nijesam nikako htjeo zakleti, već sam zato morao dati ostavku na moju službu. Šta Bog da. Mnogo nejmam da mogu ni u polak živjeti kao dosada; ali ma kako kuburio i stradao, bar mi nećeš više moći prigovoriti da sam rob 2 , a dokazujem ti činom, da to nijesam ni do sada bio. Ali šta ću sada raditi da sebe, dijete i sestru hraniti mogu, a da mojemu siročetu uščuvam što mu je od matere ostalo? Malo ću štediti, malo voditi gospodarstvo, a malo izgledati od moga spisateljskoga truda. Što se posljednjeg tiče, da što prije počnem, jer ću još samo do nove godine služiti i da odma iza nove godine ma
