ARHIVSKI VJESNIK 13. (ZAGREB, 1970.)
Strana - 164
33. Đakovo 6/7 1857. Dragi brate moj Naco! Vrijeme bi bilo i iz Kalifornije da ti pišem. Koliko je već prošlo da sam ti posljednji put pisao, i koliko sam već pisama od tebe primio, a odgovorio ti nijesam. Da ti u ovom pismu sve kažem, što je kroz ovo posljednjih šest mjeseci preko moje glave prošlo, bilo bi mnogo, a od glavni j eg znam da ti je i Šunić štogod pisao. Umro mi je tast i punica, jedan za drugim kroz 10 danah; od žalosti i patnje padne mi žena još nezrjela u porod, i u malo što ne ode, a dijete — bilo je žensko — poslije 5 danah umre; s' jedne strane ostane mi na vratu briga sa maloljetnijem šogorom, kako će dalje učiti, a s'druge kako da se najbolje uredi za svu djecu Brošovu sa ono nješto imanja, što je ostavio; pa svemu tome dodaj ostale domaće brige, neprilike sa sudom, nesporazumijenje rodom, nakana Biskupova da me iz službe odpremi; sve to i još toliko drugog čega kuhalo mi je mozak, pa ni dan danas nijesam još sasvijem u redu. Danas ti je malo dobra, a mnogo zla čuti i vidjeti. Čitao sam u Srbsk. Dnevniku gadne spletke vlade crnogorske, i ostao sam ti, brate, izvan sebe. Prava propast! Bud što su Slavoniju i Hrvatsku, Bačku i Banat Kranjcima ponijemčenijem ili nijemcima izpunili — sada i Đakovština uživa tu slavu — bud što je raji u turskoj zlo, bud što su sa svijuh strana drugi navalili nas podkapati i podrovati, ali da ondje gdje se esapiš najači i najzdraviji, da ti se najednoč rana, i to grdna ranetina provali, to ti je strašno! Pa se tješi, ako imaš čijem. Onomad bio ovdje tvoj brat Biskupu u pohode, a po nesreći, ja i žena onaj dan odosmo da kupimo na licitaciji njenu očevinu — vinograd u Pridvorju — i tako nas ne nagje kod kuće, već sve pozatvarano, i ne preostade mu, do se u služkinjinoj sobi onaki s' puta presvlačiti i oblačiti. Čisto me je stid kad na to promislim, a još me gore stid što mu odmah onog dana, kad sam se na veče kući vratio, ne pisa, da oprosti, što se tako desilo. Ele kad mu ti pišeš, izgovori me. Toliko sam odmah prije nego što je banuo, bio kod kuće i ja i žena, toliko ti uvijek i prije i poslije toga kuću i Đakovo čuvamo, pa nedaća htjela, da baš onog jedinog dana morado od kuće otići. Ma šta dobra da mi ti je ovijem pismom javiti! Ele nemaš. A baš mislio sam prekjuče na veče: ako ovo sada što radimo ja i Sunić, pogje nam za rukom, eto Naci novine. Pogodite šta bi moglo biti. Poznašli ti lijepu djevojčicu Tonku Brnčića, kumice Marije sestru? Tu djevojčicu Tuna hoće da uzme pod svoju, a i ona njega dobro begeni, samo što je neprilika: starija sestra Marija ostala bi ostarjela djeva za na vijek, pa bi očajala, kad bi vidjela da mlagja sestra ode, a ona da osta za sjeme. U četvrtak posljednji bili smo prositi, pa smo u subotu bili po odgovor, ele odgovora još neimamo. Brnčić i Brnčićka kažu da neimadu ništa protivna, i da će Tonki ostaviti na volju, da radi po svojoj glavi, ele opet teško im se skaniti izreći da im je stvar povoljna. Tonka pak jedva želi svatovah. Neostaje nam dakle nego čekati, da roditelji uvide, da nebi pametno bilo, da i drugoj ćeri sreću pokvare, što je prva neima. Kroz osam danah najdulje nadamo se, da će se stvar svršiti. Dok ti pako nečuješ da je već svršeno i sve u redu, esapi kano da nije ništa ni bilo. Siromašnog Tunu da ga sada vidiš! Ja i žena sada smo zdravi i jednako u poslu, nebili se jedanput otresti mogao ove moje zlosretne službe! Čuo si da Biskup hoće da dà štampati kojekake dalmatinske klasikere, da se reče da je štogod i književnosti dopreneo; a da
