ARHIVSKI VJESNIK 13. (ZAGREB, 1970.)
Strana - 157
prama narodnosti našoj, na sav dosadan ji moj život morao zaboraviti, kano što i na sve prijatelje moje, na dom kog sam za ljubav narodnosti ostavio, zaboravit bi morao na samog sebe, a duša moja dugo je vremena narodna bila, da bi ikad mogla prestati biti, niti druga polovica života čovječjeg, ovako kratak kô što je, može lasno zaboraviti na prvu znamenitiju polovicu; starost ne zaboravlja mladost, ako mladost i nemože uvijek predvidi ti starost. Nadam se od čestitosti moje žene, da će voljeti poprimiti obrazovanje moje duše, no živiti s' jednijem čovjekom nezadovoljnijem, koga svijest peče i mira mu neda, što je zbog nje zaboravio na braću svoju i na najuzoritiju stranu svoje duše; nadam se, da neće imati uzroka podkapati i sebi i meni nesretan život, gdje bi joj moja radenost u narodnom duhu i ugodan domaći život i cijenu mojieh prijateljah pribaviti mogla. Treba promisiliti, da ako su žene često i lakomišljene i često tvrdokorne u zlu, da su također pohlepne za slavom, a još više za ljubavlju, da, ako pokvarene nijesu, razgovjetnije od ljudih osjećaju u srcu svome plemenita čuvstva i uzvišene misli. A Paulina Broš, moja buduća drugarica, nije ženska od koje bi se protivno šta tome bojati morao, a dosta je trpjela, da bi i svoj ostali život prigorjeti htjela. Ako i je od oca i matere njemacah, rodjena je u Slavoniji, zna da inostranstvo mrzim, u koliko je štetno našinstvu, a kad je privoljela ljubiti me, znala je dobro da sam tvrdokoran slavjan i da mi ništa [rupica u papiru, nedostaje riječ] ne godi koliko našinstvo; nije pako ni lakomišlj[ena] vjetrenjasta, da nebi stvari razabrati znala. Kako mu drago, hvala što me je podbo na sačuvanje u meni narodne svetinje, i što me je opomenuo, da prije ženitbe, sveto se i njemu i tebi i svijem mojiem prijateljima obvežem ostati slavljan i oduševljen duhom narodnijem kano što sam do sada bio. I evo tebi, brate, ove obveznice, kojom me u svako doba pri sudu narodnosti pritegnuti možeš kano dužnika za života. Što se Šunić za moj duh boji, to se boji i Ilija Okruglić 2 , od koga sam juče primio pismo nalik Šunićevom, i kojemu sam sinoć pisao od prilike ovo što sada tebi. Nemojte, vi prijatelji moji, zaboraviti na me, a neće Vaš Luka na svoj narod. — Ovako pisati moram, jer kad bi rekao čisto, bistro, da sam mislio, da ću ženitbom narodniji postati i vrijedniji, kako me okupljaju žalbom, gdje bi mi vjerovali ? Piši mi, Naco, što prije, da prvi jeh danah mojeg ženitbenog života tvoje narodne i prijateljske listove mogu početi priobćivati, kano lectiu mojoj ženi. Megjutijem živ mi i zdrav. Pozdravi brata i prijatelje od strane tvog brata Luke. Djakovo 30/3 1856. Adresa: Dem Herrn Ignatz Brlić Hörer der Rechte Wien Stadt, Convicts-Gebäude Ovaj list, Naco, zato toliko zadocnio što nijesam znao kamo da ti ga odpremim. Ele sada primivši prekjuče tvoje pismo iz Praga, šaljem ti ga tamo onako kako je onda napisan bio, jer od napisanih u njemu stvarih neimam šta da opozovem, dapače danas (6 satih u jutro) prvog dana mog ženitbenog života, jer smo se juče vjenčali, ti ga potvrdjujem, s' primjetbom da, osim osobitijeh [17. IV. 1856]. 157
