ARHIVSKI VJESNIK 13. (ZAGREB, 1970.)
Strana - 106
III. PISMA ANDRIJI TORKVATU BRLIČU 1. [Zagreb, 15. I. 1852]. Čestiti moj Gospodine! Kad ste tako usrdno primili glasa o jednome neznanome domorodcu, te ste se na mah potrudili pisati kako bi se mogao izvaditi iz nezgode u koju je zagazio 1 , cjenim neće vam biti na žao dvie tri riječi od istoga na rodoljubive i srčane vaše ponude. Što pišete dakle, da bi možda dobro bilo po moju osnovu kad bi se ja prikazao našemu narodoljubivome tamošnjem Biskupu kano željan popovskog čina, znajte da od toga nemože ništa da bude; e u sedam godinah što sam se baš tome spravljao, poznao sam kakvi strašni teret prima na se pop, i kako se strašno obvezi va i pred Bogom i pred ljudima; tako da kad bi ja htio pod kaukom sve moje dužnosti obavljati (a to bi morao, ako neću ili da mi unutarnji crv dušu do smrti grize, ili da silom iz glave izbacim što sada cjenim dobro i razborito), slabo bi se mogao držati književnosti, koju esapim najzgodnije sredstvo koje bi nas moglo iz naših jadah izpraviti; a osobito danas kad su ljudi tako gjavolasti postali da popu malo vjeruju, niti dadu da se pop u njiove poslove mješa; a niti moja vatrena i zasukana ćud nebi priličila krotkome popovskome činu, niti bi kano pop smio raditi i pisati sve ono što mogu kano svjetovnjak, niti bi onako mogao kano što može svjetovnjak. Pa kakogod sam se provuko iz mog zavičaja i ostavio popovanje za moći slobodno, po prilici i po zgodi, prihvatiti se književnosti, i za moći slobodno i djelovati i pisati i govoriti štogod može dopriniti k' blagostanju duševnome i tjelesnome kukavne naše braće, tako ni sada, radi te iste slobode i nezavisnosti, i uz istu svrhu, nemogu da se primim popovskog čina. A ja pak evo i jesam zabasao nikoliko s' mojega puta, zbog nezgodan kojima se nije bilo nadati, ali opet nijesam zaboravio mojeg putovanja, niti sam izgubio nadu da ću se opet dohvatiti moje prečie ceste, ako i moram sada za nikoliko vremena zalaziti. Kad bi pak vidio da potom svega mojega truda i moje želje, putom kojim sam udario, ili zbog moje nevrjednosti, ili zbog drugih uzrokah, od mojega namjeravanja ništa ne biva, pa kad bi još bio na vreme primitise popovskoga reda, i tako štoli toli bolje bi mogo podpomoći braću, vjera i Bog primiobise i toga; dali mi valja prie dobro omjeriti, pa skočiti, e stvar učinjena konca nema. Od ostaloga pak što mi pišete, da bi ste me mogli upotrebiti kod sebe ili kano pisara ili kod drugog kakvog posla, to ja jedva čekam, jer, bilo kakomudrago, cjenim ostaćemi prost koji sat preko dana kako mogu raditi štogod za moju svrhu; e, poštovani moj gospodine, osobito sada u ova moja mlagjana 106
